Veliki problem za kolonizaciju Mjeseca: Vode nema dovoljno za milione ljudi

18.09.2026. | 22:53 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Naučna fantastika dugo je zamišljala ljudske gradove na Mjesecu, a tehnološki napredak i ambicije svemirskih preduzetnika posljednjih su godina tu viziju približili stvarnosti. Ipak, nova studija dovodi u pitanje izglede za trajnu kolonizaciju.

Najveća prepreka, kako su utvrdili naučnici, nisu tehnologija ili energija, već ograničene zalihe vodenog leda koje ne bi bile dovoljne za održavanje većeg naselja.

Studiju pod naslovom „Na Mjesecu nema gradova“ objavio je Harvard-Smithsonian centar za astrofiziku (CfA). U njoj se analizira koliko bi energije i vode trošila velika populacija te koliko bi dugo grad od 100.000 ili milion ljudi mogao da opstane. Rezultati su objavljeni u međunarodnom časopisu Frontiers in Space Technology.

Voda kao ključno ograničenje

Istraživanje je pokrenuto nakon što su ranije analize preciznije mapirale Mjesečevu površinu i lokacije vode, što je podstaklo nove rasprave o trajnom naseljavanju. Naučnici odavno znaju za naslage vode, a potvrđeno je da se one nalaze u zasjenčenim kraterima do kojih sunčeva svjetlost nikada ne dopire. Uz temperature koje se kreću između minus 163 i minus 246 Celzijusovih stepeni, led se gubi izuzetno sporo, otprilike jedan milimetar svakih milijardu godina.

Martin Elvis, viši astrofizičar u CfA-u koji je vodio studiju, objasnio je da su pod „gradom“ podrazumijevali naselje od milion stanovnika s procijenjenom prosječnom potrošnjom vode od 500 tona po osobi. S tim brojkama, grad bi iscrpio zalihe vode za samo nekoliko godina.

Uvođenje sistema recikliranja produžilo bi opstanak, ali ne bi u potpunosti riješilo problem. Međunarodna svemirska stanica (MSS) trenutno reciklira oko 98 odsto svoje vode. Elvisovi proračuni pokazuju da bi s tom razinom efikasnosti lunarni grad od milion stanovnika mogao da opstane stotinak godina.

Da bi naselje trajalo duže, broj stanovnika trebalo bi vjerovatno ograničiti na otprilike 1.000 ljudi, što bi više nalikovalo selu nego gradu. Ipak, ako bi se postigla stopa recikliranja od 99,9 odsto, milionska populacija teoretski bi mogla da preživi oko 2.000 godina. To bi se moglo podržati i drugim mjerama, poput vertikalne poljoprivrede ili uvoza vode.

Neograničena solarna energija

Za razliku od vode, energija ne bi predstavljala problem jer bi se lunarni grad mogao napajati obilnom sunčevom energijom. U blizini Mjesečevih polova postoje takozvane regije visokog osvjetljenja, gdje Sunce nikada u potpunosti ne zalazi. Rubovi kratera u tim regijama viši su od okolnog terena i idealni su za postavljanje fotonaponskih sistema za neprestano prikupljanje energije.

Prema studiji, tornjevi visoki jedan kilometar, prekriveni solarnim panelima na rubovima kratera, mogli bi da generišu po tri gigavata snage – dovoljno za napajanje ne samo stambenih objekata, već i industrije. Osim toga, silicijum, jedna od glavnih sirovina za solarne ćelije, čini 20 odsto Mjesečeve površine, što znači da bi se proizvodnja mogla organizovati lokalno, prenosi Sputnjik.

Japanska građevinska kompanija Shimizu Corporation već je objavila planove za postavljanje solarnih panela duž Mjesečevog ekvatora koji bi generisali 13.000 teravata energije. Budući da Mjesec ima veoma rijetku atmosferu, na proizvodnju solarne energije ne utiču vremenski uslovi, što obezbjeđuje stabilan prinos.

Iako grad od milion stanovnika na Mjesecu još nije realna opcija, ozbiljnija kolonizacija možda nije tako daleko. Sadašnja tehnologija može da istraži tlo do dubine od samo nekoliko metara, ali buduće misije mogle bi da otkriju značajnije zalihe leda dublje ispod površine.

Martin Elvis je na kraju izrazio nadu u širu raspravu o toj temi. „Nadam se da će ovaj rad podstaći sve uključene u istraživanje Mjeseca na ozbiljnu raspravu o održivosti života na Mjesecu, a posebno o dugoročnom upravljanju vodenim resursima“, poručio je.