Šta se zaista dešava kada brišete datoteke sa računara i društvenih mreža

01.08.2026. | 23:00 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Čini se da je sve jednostavno, ali proces brisanja nije tako jednostavan kao što možda izgleda na prvi pogled.

Istraživanja često ukazuju na nedostatak transparentnosti kada je riječ o načinu obrade zahtjeva za brisanje podataka, kao i na izostanak jasne potvrde da su podaci zaista uklonjeni.

Ovi problemi nisu ograničeni samo na operativne sisteme. Na društvenim mrežama i brojnim pretplatničkim servisima mehanizmi brisanja često su podjednako nejasni.

Takve zablude mogu imati ozbiljne posljedice po bezbjednost i privatnost korisnika, izlažući ih različitim bezbjednosnim rizicima.

Dodatni problem je što se mnogi korisnici plaše gubitka podataka, datoteka, fotografija i video-snimaka usljed slučajnog brisanja, što se naziva dijagrafefobijom. Iako ovo (još) nije zvanično priznat poremećaj, istraživanja o digitalnom gomilanju pokazuju da pojedini ljudi osjećaju veliku anksioznost pri samoj pomisli na gubitak ili slučajno brisanje ličnih podataka, poput fotografija ili muzike.

Takvi strahovi povećavaju količinu ličnih podataka koji ostaju sačuvani, ali bez nadzora, što ih čini pogodnim za potencijalnu zloupotrebu.

Brisanje ili uklanjanje?

Uobičajena je zabluda da brisanje znači potpuno nestajanje podataka – da izbrisana stavka više nije vidljiva i da je nepovratno uklonjena. U većini slučajeva to nije tačno.

Kada korisnici obrišu datoteke – prebacivanjem u Korpu za otpatke, a zatim trajnim brisanjem – podaci zapravo nisu uklonjeni. Umjesto toga, sistem samo označava prostor za skladištenje kao slobodan za novu upotrebu i ažurira metapodatke kako bi prekinuo vezu sa datotekom.

Međutim, sam sadržaj često je moguće vratiti pomoću odgovarajućih alata, naročito kada su podaci kopirani na više sistema ili uređaja.

Pouzdaniji načini brisanja uključuju fizičko uništavanje medijuma za skladištenje, prepisivanje memorijskih blokova novim podacima kako bi originalni sadržaj bio učinjen neupotrebljivim ili šifrovanje podataka uz naknadno uništavanje ključa za dešifrovanje.

Ipak, takve metode mogu biti skupe i mogu trajno onesposobiti uređaj za skladištenje podataka. Infrastruktura računarstva u oblaku takođe predstavlja dodatni izazov za bezbjedno brisanje podataka. Slično tome, sadržaj objavljen na društvenim mrežama možda neće zaista nestati ni nakon brisanja, zbog odgovora, komentara i internet arhiva koji čuvaju tragove objava.

Značenje obrisanog tvita, na primjer, moguće je rekonstruisati na osnovu odgovora i pominjanja.

Zombi nalozi

Još jedna česta zabluda jeste da brisanje aplikacije sa uređaja automatski briše i korisnički nalog. Korisnici često ne uklone naloge povezane sa mobilnim aplikacijama jer nisu ni svjesni da oni i dalje postoje nakon što izbrišu samu aplikaciju.

Tako nastaju takozvani zombi nalozi – napušteni profili na raznim servisima, od onih za kupovinu i skladištenje podataka do aplikacija za upoznavanje, finansije i striming. Milioni korisnika imaju ovakve naloge sa ličnim podacima koji mogu biti izloženi sajber napadima i curenju podataka.

Eksponencijalni razvoj vještačke inteligencije otvara i novo pitanje – da li podaci zaista mogu biti izbrisani nakon što su korišteni za obuku modela vještačke inteligencije? Modeli mašinskog učenja lako „pamte“ podatke na kojima su obučeni, ali je njihovo „odučavanje“ izuzetno teško.

U teoriji, građani Evrope i mnogih drugih zemalja imaju zakonsko „pravo na zaborav“. To znači da mogu da zatraže potpuno brisanje svih ličnih podataka koje neka platforma ili kompanija posjeduje. Programeri vještačke inteligencije smatraju se rukovaocima podacima prema Opštoj uredbi Evropske unije o zaštiti podataka (GDPR) i podliježu toj obavezi.

Međutim, još ne postoje jasne smjernice o tome kako bi brisanje trebalo da se sprovodi unutar sistema vještačke inteligencije. Regulatori mogu zahtijevati brisanje podataka, ali kompanije koje razvijaju AI mogu tvrditi da je poštovanje tih zahtjeva tehnički nemoguće.

Objašnjivo brisanje

Kako bi se smanjili rizici koje nosi nepotpuno brisanje podataka, korisnicima je potrebno pružiti jasne, sažete i lako razumljive informacije o tome kako proces brisanja zaista funkcioniše.

Jedan od mogućih pristupa je takozvano objašnjivo brisanje – protokol koji je razvio Marvin Ramokapane iz britanskog Nacionalnog istraživačkog centra za privatnost, smanjenje štete i suzbijanje štetnih uticaja na internetu (Rephrain), sa sjedištem na Univerzitetu u Bristolu.

Cilj je da proces brisanja bude transparentniji i razumljiviji, bez preopterećivanja korisnika velikom količinom informacija odjednom. Objašnjivo brisanje dijeli informacije u šest kategorija: šta, kako, kada, ko, gdje i zašto. Svaka od njih korisniku pruža kratko objašnjenje određenog dijela procesa.

Objašnjivo brisanje osmišljeno je kako bi korisnicima pružilo veću kontrolu nad njihovim postupcima, slobodu da izaberu način brisanja koji im odgovara i potvrdu da je uređaj zaista izvršio ono što je od njega zatraženo.

Istovremeno, može pomoći i u smanjenju straha od slučajnog gubitka podataka, jer predviđa mogućnost njihovog oporavka.