Fascinanstno otkriće naučnika: Mozak može da “otključa” zaboravljene uspomene

27.11.2025. | 13:33

Novo istraživanje otkriva da mozak može da “otključa” zaboravljene uspomene ako osobu prikažemo u njenom mlađem, dječjem obliku. Promjena načina na koji doživljavamo sopstveno tijelo može privremeno probuditi slike, emocije i mirise iz ranog djetinjstva.

Istraživači sa Univerziteta Anglia Ruskin u Kembridžu došli su do fascinantnog otkrića – ako privremeno promijenimo način na koji doživljavamo sopstveno tijelo, moguće je prizvati davno zaboravljene uspomene iz ranog djetinjstva.

Naime, kada osoba na ekranu vidi sebe u “mlađem izdanju”, mozak počinje da reaguje kao da to tijelo zaista pripada tom uzrastu, čime se otključavaju dublji slojevi sjećanja.

Kako su došli do otkrića?

U studiji objavljenoj u časopisu Scientific Reports učestvovalo je pedeset odraslih osoba.

Svaki učesnik gledao je video-prikaz svog lica koji je digitalno “podmlađen”. Pokreti njihove glave i izrazi lica bili su sinhronizovani sa slikom, što je stvaralo uvjerljivu iluziju da gledaju sebe kao dijete. Kontrolna grupa, sa druge strane, gledala je svoj sadašnji, odrasli lik.

Nakon tog iskustva, svi su učestvovali u razgovoru o autobiografskim sjećanjima i pokušali da se prisjete događaja iz ranog djetinjstva.

Rezultati su pokazali da su oni koji su vidjeli mlađu verziju sebe uspjevali da se prisjete više detalja i da opisuju događaje živopisnije i emocionalnije nego kontrolna grupa.

Ovo sugeriše da način na koji percipiramo sopstveno tijelo nije samo sporedan faktor, već važan dio procesa pamćenja.

Pamćenje nije samo u glavi već i u tijelu

Ovo istraživanje se zasniva na konceptu “utelovljenog uma” (embodied cognition) – ideji da su naše misli, emocije i sjećanja neraskidivo povezani sa tijelom kroz koje ih doživljavamo.

Kada mozak prepozna tijelo kao mlađe, on aktivira neuronske mreže i senzorne obrasce karakteristične za taj period života.

Drugim riječima, povratak u “dječje tijelo” ne budi samo slike iz prošlosti, već i emocije, mirise, zvuke i fizičke senzacije koje su bile dio tih uspomena. To pokazuje da pamćenje nije samo mentalna arhiva, već živa mreža tjelesnih i emocionalnih tragova.

Mogućnosti za buduću terapiju pamćenja

Iako su efekti ovog fenomena za sada privremeni, naučnici vjeruju da bi slične tehnike mogle jednog dana da se primjenjuju u psihoterapiji i rehabilitaciji pamćenja, uz pomoć virtuelne stvarnosti ili digitalnih avatara.

Zamislivo je, na primjer, da osobe koje pate od traumatske amnezije ili ranih stadijuma demencije, kroz kontrolisano “uranjanje” u mlađu verziju sebe, uspiju da povrate izgubljene djelove lične istorije, ne samo kao slike, već kao ponovo proživljeno iskustvo koje postaje dio njihovog identiteta.

Šta kažu autori istraživanja?

Glavni autor studije, dr Utkarš Gupta (doktorand na ARU, sada istraživač na Univerzitetu Severne Dakote), objašnjava da su sjećanja zapravo povezana sa fizičkim signalima tijela.

“Mozgu su važni i tjelesni tragovi. Kada ih ponovo oživimo, možemo prizvati i uspomene koje su bile duboko potisnute.”

Profesorka Džejn Aspel, direktorka Laboratorije za istraživanje tijela i svjesti na ARU, dodaje da je naš osjećaj identiteta u djetinjstvu bio bitno drugačiji i da “vraćanje” u taj tjelesni doživljaj može pomoći da ponovo pristupimo ranim uspomenama.

Nova era razumijevanja pamćenja

Ovo otkriće otvara mogućnost razvoja budućih terapija koje bi mogle pomoći osobama sa poremećajima pamćenja, od amnezije do demencije.

U budućnosti, put do zaboravljenih trenutaka možda neće voditi samo kroz mozak, već i kroz tijelo koje ih je jednom davno doživelo.