Da li je inteligencija težak teret koji vodi u depresiju

07.11.2021. | 10:20

Koliko su genijalci iz različitih sfera života bili depresivna bića. Volfgang Amadeus Mocart, Edgar Alan Po, Virdžinija Vulf, Ernest Hemingvej., brilijantni ljudi izuzetnog uma koji su bili skloni anksioznosti. Nauka istražuje da li postoji direktna veza između visokog IQ i depresije.

Postoji određena predispozicija za povećanu zabrinutost, samokritičnost i iskrivljen, negativan, pogled na svijet. Ovi faktori stvaraju idealne uslove za depresiju. Naravno postoje i izuzeci.

U našem društvu imamo briljantne ljude koji maksimalno iskorištavaju svoj potencijal ulažući ne samo u svoje živote već i u samo društvo. Međutim, mnoge studije i knjige pokazuju ovu jedinstvenu vezu sa depresijom, posebno kod ljudi čiji je IQ iznad 170.

Knjiga „Kreativni mozak” je od velike pomoći da se razumije način na koji funkcioniše mozak najpametnijih i najkreativnijih ljudi. U njemu neurolog dr Nensi Andrersen pažljivo demonstrira značajnu tendenciju da genije u našem društvu mogu da razviju određene poremećaje: bipolarni poremećaj, depresiju, napade anksioznosti, a posebno napade panike.

Aristotel je govorio da inteligencija ide ruku pod ruku sa melanholijom. Geniji poput Isaka Njutna, Artura Šopenhauera i Čarlsa Darvina patili su od dugih perioda neuroze i psihoze. Virdžinija Vulf, Ernest Hemingvej i Vinsent Van Gog preduzeli su zastrašujući korak okončanja sopstvenih života.

Međutim, uvijek je bilo tihih, neshvaćenih, usamljenih genija koji su živjeli u svojim malim svjetovima. Odvojeni od stvarnosti koja im djeluje previše haotično, besmisleno i razočaravajuće.

Studije o inteligentnim ljudima

Sigmund Frojd i njegova ćerka Ana proučavali su razvoj grupe djece sa koeficijentom inteligencije iznad 130. U svojoj studiji je otkrili su da je skoro 60 odsto njih na kraju imalo depresiju kao poremećaj.

Luis Terman, pionir obrazovne psihologije s početka 20. vijeka, proučavao je koeficijente inteligencije sposobe djece. Djeca sa koeficijentom inteligencije iznad 170 učestvovala su u jednom od najpoznatijih eksperimenata u istoriji psihologije. Ova djeca su nazvana „termitima”. Tek 1990-ih godina iz studije su izvučeni neki važni zaključci.

„Termiti”, djeca Luisa Termana koji su pomenutih 90-ih bili odrasli ljudi srednjih godina, pokazali su veoma zanimljive rezultate. Uspostavljena je veza između visoke inteligencije i nižeg nivoa zadovoljstva životom. Doduše, mnogi od njih su stekli slavu i važne pozicije u društvu. Ali mnogi su takođe pokušali samoubistvo više puta ili su postali zavisni od alkohola.

Još jedan važan aspekt koji otkriva ova grupa ljudi je njihova posebna osjetljivost na svjetske probleme. Njihove brige nisu uključivale samo probleme nejednakosti, gladi u svijetu ili ratova. Visoko inteligentnim ljudima smeta sebično, iracionalno i nelogično ponašanje.

Emocionalne „slijepe tačke” inteligentnih ljudi

Stručnjaci nam kažu da visoko inteligentni ljudi ponekad razviju disocijativni poremećaj ličnosti. Oni svoje živote vide spolja, kao pripovjedač koji koristi treću osobu da vidi sa pažljivom objektivnošću, ali bez osjećaja da su u potpunosti dio toga.

Ova perspektiva izaziva „slijepe tačke”. Riječ je o konceptu koji je usko povezan sa emocionalnom inteligencijom, o kojoj je Daniel Goleman govorio u zanimljivoj knjizi istog naslova. Ova perspektiva izaziva samoobmanu, ozbiljne greške u percepciji.

Dakle, ono što visoko inteligentni ljudi često rade jeste da se fokusiraju samo na ono što nedostaje njihovoj okolini. Stvari koje nisu sinhronizovane, egoistični dijelovi svijeta, svijet u koji ne mogu da se uklope. Često nemaju emocionalne vještine da pronađu mir u ovom zbunjujućem svijetu.

Još jedna stvar koju možemo zaključiti o visoko inteligentnim ljudima je da im često nedostaje jedna kritična oblast, emocije. To nas navodi na još jedan zaključak: možda bismo trebali da dodamo još jedan faktor inteligencije.