Teror nad manjinama u Siriji nakon pada Asada: Ubijaju ih zbog vjere
10.11.2025. | 09:45Ubica je došao noću – maskirani čovjek na motoru, koji je udario bez upozorenja, a zatim nestao u mraku.
To je postao poznat obrazac u pojedinim dijelovima „nove“ Sirije posljednjih mjeseci, dok se krhko jedinstvo zemlje urušava u talasu osveta i vjerskih ubistava.
Glavna meta su Alaviti, pripadnici vjerske zajednice svrgnutog sirijskog predsjednika Bašara el Asada. Ali ovog puta, 1. oktobra, žrtve su bili hrišćani – Visam i Šafik Mansur, rođaci, obojica stari 39 godina i bliski kao braća. Dok su sjedili s prijateljem, pijući kafu i pušeći, pogođeni su rafalom metaka.
Ubistva su se dogodila u selu Anaz, u dolini Vadi en-Nasara – „Dolina hrišćana“ – području valovitih brda u ruralnom dijelu provincije Homs, na zapadu Sirije. Mještani kažu da je napadač došao iz pravca obližnjeg sela sa većinski sunitskim stanovništvom.
Sjedeći pored kovčega svoga sina, Visamov otac Džordž Mansur optužio je vlasti da su hrišćane u dolini ostavile bez zaštite.
„Oduzeli su nam oružje, a ostavili ga u rukama rivala iz (sunitskog) sela“, rekao je. „Želimo da se branimo od njih. Oni ne znaju ništa o vjeri, ljubavi ili miru. Danas je to bio Visam, sutra može biti bilo ko.“
Mnogi u dolini danas se osjećaju ranjivo. Prije pada režima, podržavali su Asada – a on je zauzvrat štitio njih. Brojne hrišćanske zajednice u njemu su vidjele zaštitnika. Visam je bio dio milicije koja je branila svoje selo, lojalne Asadu. Neki vjeruju da je upravo zbog toga bio meta.
Na njegovoj sahrani, supruga Lin se posljednji put nagnula nad bijeli kovčeg, tiho ga dodirnula i srušila se u suzama. Kovčezi Visama i Šafika nošeni su ulicama prepunim naroda obučenog u crno, dok su se čule povike: „Hrišćanska krv je dragocjena!“
Zajednica je danas povezana vjerom – i strahom da nova islamistička vlast, koja je srušila Asada u decembru prošle godine, možda neće štititi manjine.
Jedini preživjeli iz tog napada ne namjerava čekati da sazna ishod. Ranjen u ruku, s polomljenim članom, kaže da će ponovo napustiti zemlju.
„Svi smo se vratili kući iz Libana, puni nade“, priča. „Htjeli smo da započnemo nove poslove. Ali obećanja o sigurnosti i budućnosti Sirije – ne vidimo ih. Najdraži prijatelji su mrtvi. Moraću opet da odem. Previše je ekstremističkih grupa. Ne znam kuda Sirija ide.“
Manje od sat vožnje dalje, u Homsu, gotovo svakog dana stižu izvještaji o otmicama i pucnjavi iz automobila u pokretu. Grad pun ratnih ožiljaka sada bilježi novi talas ubistava Alavita, tihih i sistematskih, koji rijetko izazivaju reakciju.
Za vrijeme Asadove vlasti, pripadnost toj vjerskoj sekti – ogranku šiitskog islama – donosila je povlastice. Danas je postala prokletstvo.
Za Šaabana el Ezeldina (46), prodavca u lokalnoj radnji, to je značilo smrtnu presudu. Ubijen je 28. septembra, dok je zaključavao radnju. Ubica – opet maskirani čovjek na motoru.
Njegov brat Adnan el Ezeldin kaže da se ljudi ubijaju samo zato što su Alaviti. „Ni zbog čega drugog. Moj brat je bio voljen od svih – i Alavita i Sunita i hrišćana. Svi su dolazili kod njega u radnju, sjedili s njim, razgovarali. Nikome nije učinio ništa nažao.“
Kaže da je Šaaban često sjedio s vojnicima na kontrolnom punktu ispred radnje. Nakon što je punkt uklonjen, ubijen je. „Ne optužujemo nikoga“, kaže Adnan, „ali ne znamo zašto je ta zaštita uklonjena.“
Dodaje da su istog dana ubijena još dvojica Alavita i da sve to ima cilj: „Ovo je početak prisilnog iseljavanja. Neko pokušava da unese razdor među zajednice koje su vijekovima živjele zajedno.“
Nada se da će sirijsko šarenilo religija i sekti opstati, ali zaključuje: „Ako ćemo svi biti ubijeni, bolje je da pobjegnemo.“
Privremena vlada Sirije obećava da će štititi sve građane, a ne samo sunitsku većinu. Ministar pravde Mazhar el Vais izjavio je da će biti javnih suđenja za one koji su učestvovali u velikim vjerskim masakrima ranije ove godine.
U martu je, prema izvještajima, ubijeno više od 1.400 ljudi, većinom alavitskih civila, nakon što su Asadove pristalice optužene za odmazdu i pogubljenja bez suđenja. U julu, u novom talasu sukoba, poginulo je oko 2.000 ljudi, među njima i mnogi pripadnici druze manjine.
Procijeniti razmjere novih ubistava teško je – napadi su izolovani, često prikriveni ćutanjem. Mnoge porodice se plaše da govore.
Na osnovu izvještaja lokalnih medija, svjedoka i organizacija za ljudska prava, BBC procjenjuje da je u Homsu između 5. juna i 31. oktobra ubijeno najmanje 40 Alavita – među njima student, farmer, taksista, učiteljica ubijena ručnom bombom u školskom autobusu i još jedna nastavnica upucana pred svojim đacima.
Organizacija Sirijska mreža za ljudska prava (SNHR) navodi da je u provinciji Homs u porastu broj ubistava i otmica, naročito u područjima gdje većinu čine Alaviti. Većina napada, tvrde, čini se iz osvete – protiv bivših pripadnika režima ili onih osumnjičenih za saradnju.
Alaviti čine oko 10% stanovništva Sirije, ali su za vrijeme Asadove vlasti – i oca i sina – zauzimali važne položaje u vojsci, bezbjednosnim i obavještajnim službama. Danas, bez obzira da li su podržavali režim ili ne, oni su na udaru.
U skromnom domu u Homsu, u sobi ružičastih zidova, majka čuva uspomenu na svoju četrnaestogodišnju kćerku Ginu, ubijenu dok je stajala na balkonu. Na jastuku leži primjerak Kurana, a školske sveske i pisma prijatelja uredno su složeni na stolu.
„Njena duša je još ovdje,“ kaže majka. „Njene drugarice dolaze svake sedmice. Niko još ne može da shvati da je više nema.“
Gina je ubijena 19. avgusta, kada je motorciklista otvorio vatru prolazeći ulicom. Djevojčica je umrla u majčinom naručju, okružena komšijama koji su došli da proslave njen uspjeh u školi.
„Bila je najbolja kćerka,“ priča majka. „Pametna, vrijedna, zaljubljena u učenje. Voljela je košarku, sanjala da studira pravo.“
Njeni mlađi braća više ne idu u školu – majka se boji da ih pusti napolje. „Porodice Alavita počele su da napuštaju kvart. Prodaju kuće i odlaze. Mislili smo da će biti bolje nakon Asada. Rekli su da dolazi sloboda. A sada se bojimo svega. Uplašimo se i kad čujemo motor.“
Na zidu sobe visi Ginin portret – nasmijana djevojčica tamne kose. „Smijala se od dana kad se rodila,“ kaže majka. „Voljela je život.“
Na pitanje da li zna zašto je bila meta, odgovara bez oklijevanja: „Zato što smo Alaviti.“
Istog dana kada je BBC razgovarao s njom, još jedna alavitska porodica sahranjivala je člana ubijenog nakon otmice. Primili su novinare, ali nisu smjeli ništa da kažu.
Niko nije optužen za Ginoino ubistvo. Ni ubistva u Dolini hrišćana nisu razriješena.
