Kada je kralj izabrao narod: Kako je Španiju prije pola vijeka uvedena demokratija

30.10.2025. | 06:55

Prije pet decenija, 30. oktobra 1975. godine, na čelu Španije našao se princ Huan Karlos, potonji kralj, što je označilo početak tranzicije Španije u demokratiju.

Iako je Karlos i prije toga povremeno obavljao dužnost šefa države, tek kada je stari i bolesni dugogodišnji diktator Francisko Franko 30. oktobra 1975. konačno predao sva ovlašćenja, počinje nova era.

Od Frankovog nasljeđa do slobodnih izbora

Decenijama prethodno pripreman da nastavi politički model koji je ustrojio Franko, Huan Karlos je, uprkos razočarenju tvrdih frankista, u Španiju uveo demokratiju.

Dva dana posle Frankove smrti, 22. novembra 1975. i formalno je proglašen za kralja. Prilikom proglašenja obraćajući se Kortesima (skupštini) obećao je vjernost tradiciji, zakonitosti i volji naroda, a sastavni deo zakletve bilo je i obavezivanje vjernosti principima Nacionalnog Pokreta, dakle frankizma. Svečana vjerska procesija održana je pet dana docnije u crkvi San Heronimo el Real u Madridu.

Već naredne 1976. nametnuo je Zakon o političkoj reformi, na veliko nezadovoljstvo frankističkih elemenata. Na posebno nepovjerenje novi kurs je naišao u oficirskim krugovima. Vojni kor, koji je Franko nazivao “kičmom Španije” uglavnom je sastavljen od aristokratskih krugova koji se samoreprodukuju, izrazito tradicionalističke rimokatoličke orjentacije.

Prvi koraci ka demokratiji

Već jula te 1976. novi kralj je smijenio i predsjednika Vlade Karlosa Arijasa Navara, dosledno frankistu, na čelno mjesto ministarskog savjeta doveden je zatim Adolfo Suarez, građanski desničar.

Ubrzo potom:

● Marta 1977. legalizovana je Komunistička partija Španije,

● Maja 1977. kralja su zvanično posjetili socijalistički lideri Felipe Gonzales i Havijer Solana,

● Juna 1977. održani su prvi demokratski izbori u poslijeratnoj Španiji.

Time je zemlja definitivno zakoračila u novo doba.

Kada su maja 1977. kralja zvanično posjetili lideri tek legalizovane Socijalističke radničke partije Španije, Felipe Gonzalez i Havijer Solana, to je doživljeno kao konačna podrška monarhiji od strane građanske ljevice. Na opšte zaprepašćenje prethodnog mjeseca legalizovana je čak i Komunistička partija.

Ubrzo potom, juna 1977. u Španiji su održani prvi višestranački, demokratski, izbori, uz važnu posredničku ulogu Krune, čime je zemlja definitivno ušla u novu fazu.

Novi ustav i kraljevska reforma

Ustavna monarhija pod dinastijom Burbona potvrđena je potom usvajanjem novog Ustava 1978. koji je takođe potvrđen na referendumu.

Kao gest, u sklopu opšteg procesa dekolonizacije, za preuzimanje vlasti Huana Karlosa vezano je i prepuštanje dotadašnje Španske Sahare (Zapadne Sahare) Maroku, što je formalno uobličeno Madridskim sporazumom 1976.

Odrastanje i obrazovanje kralja  

Huan Karlos, unuk posljednjeg kraja Španije Alfonsa XIII, rođen je januara 1938. u Rimu, gdje se kraljevska porodica tada nalazila u izgnanstvu. Njegovog oca princa (infant) Huana, grofa od Barselone, Franko je preskočio u redu nasljeđa, nepoverljiv prema njegovim, navodno liberalnim, uvjerenjima.

Francisko Franko je pobjedom u Građanskom ratu (jul 1936/april 1939) porazio republiku, ali je pored proklamovanog tvrdog monarhizma, Španiju proglasio kraljevinom tek 1947. da bi dvije decenije docnije 1969. godine, Huana Karlosa proglasio nasljednikom na mjestu šefa države.

Te 1947. godine, pošto je potvrđeno ustrojstvo Španije kao monarhije, donijet je takođe zakon koji je Franku omogućio samostalan izbor nasljednika.

Rane godine Huan Karlos je proveo u Italiji, da bi u Španiju bio doveden 1948. Franko ga je prihvatio nesumnjivo uvjeren sa jedne strane u njegove lične kvalitete, sa druge da će nastaviti poredak kakav je ustrojen porazom republikanaca u građanskog ratu.

Kada je zvanično 1969. imenovan za nasljednika, morao je da se zakune na lojalnost Frankovom režimu, što su Kortesi (skupština Španije) potvrdili 22. jula te 1969. godine. Tada mu je dodijeljeno zvanje princa Španije, što je inače jedinstven slučaj, pošto naslednik prestola te zemlje tradicionalno nosi titulu princa od Asturije. U potonjem periodu, sve do 1975. Huan Karlos je podržavao poredak.

Završio je vojnu akademiju u Saragosi, potom Pomorsku vojnu školu u Marinu, Pontevedra, pa vazduhoplovnu akademiju u San Havijeru, Mursija, da bi obrazovanje nastavio na Univerzitetu u Madridu, gde je studirao pravo, politikologiju, međunarodne odnose i ekonomiju. Obrazovanje je okončao na Institutu San Isidor u Madridu.

Nastanio se potom u Madridu, u palati Sarzuela, gdje je živio povučeno. Nije viđan u noćnom provodu niti uopšte u neprimjerenim okolnostima, već isključivo o državnim ceremonijama odnosno vojnim paradama, u pozadini kaudilja Franka, ili na vjerskim skupovima.

Brak i porodica

Godine 1962. oženio se grčkom princezom Sofijom, iz dansko grčke dinastije Oldenburg Gliksberg, sa kojom će imati troje dece. Njihov sin Felipe VI, aktuelni je kralj Španije, pošto je Huan Karlos abdicirao juna 2014.

Demontaža frankizma i neuspjeli puč

Iako je vladalo uvjerenje da će novi kralj dosledno nastaviti ustrojstvo koje je uobličio Fransicko Franko, oličeno u strogom rimokatolicizmu, tradicionalizmu i monarhizmu, ali sa elementima profašističkog nasleđa, on se ispostavio kao reformator.

Istina, i sam Franko, iako zvanično apsolutni protivnik ma kakve forme liberalizma, zapravo je tokom šezdesetih, dozvolio ulazak stranog kapitala, širok investicioni ciklus, čemu se ranije izrazito protivio. Tako da je zemlja posljednjih godina Frankove vladavine već bila preobražena ekonomski, ali bez političkog popuštanja.

Pod vođstvom Huana Karlosa, međutim, frankističko nasljeđe je korak po korak demontirano. Usvajanjem Ustava iz 1978. potvrđenom na referendumu, uveden je klasičan višepartijski sistem, uz ustavnu monarhiju.

Potom, kada je februara 1981. u Madridu pokušan vojni puč, s ciljem povratka na dosljedni frankizam, pri čemu su se oficiri pučisti pozivali na kralja, Huan Karlos je odigrao ključnu ulogu u slamanju prevrata, obrativši se javnosti preko nacionalne televizije osudom pokušaja slamanja demokratije.

Poslije slamanja pokušaja ultradesničarkog državnog udara, realnost ustavne monarhije prihvatile su i stranke izrazite ljevice, kao socijalisti, a u momentu oduševljenja čak i lider komunista Santjago Kariljo, koji je tada izjavio “Danas smo svi monarhisti”. Što ga istina neće omesti da i decenijama potom tvrdi da je Španija u suštini fašistička zemlja.

Iako su ustavna ovlašćenja monarha u Španiji, u slučaju vanrednih situacija, vrlo ozbiljna, Huan Karlos se otprilike posle 1982. kada su Socijalisti preuzeli vlast u Mardidu, držao sasvim uzdržano, pojavljujući se samo u ceremonijalnim ili humanitarnim ulogama. Nesumnjivo, tada je procijenjeno da je demokratija u Španiji stabilizovana, te da posebno angažovanje  krune na tom planu više  nije neophodno.

Uspješan reformski kurs krunisan je ulaskom Španije u Evropsku ekonomsku zajednicu, sadašnju Evropsku uniju, na samom početku 1986. zajedno sa Portugalijom.

Popularnost i povlačenje

Još 2008. prema istraživanjima javnog mnjenja popularnost kralja Huana Karlosa u Španiji bila je opšta.

Abdicirao je juna 2014. u korist prestolonasljednika princa od Asturije Felipea, poslije afere vezane za njegovo učešće u lovu na slonove u Bocvani. Osim negodovanja prirodnjaka i ekologa bilo je i medijskih optužbi za finansijsku netransparentnost, odnosno moguće poreske utaje.

Iako je većina pomenutog opovrgnuta, stari kralj se povukao ne samo sa vlasti nego i iz javnosti. Nadalje se pojavljivao samo izuzetno, u sjenci, o posebno važnim datumima.

Decenijama pripreman da nastavi Frankov model vlasti, Huan Karlos je, suprotno očekivanjima tvrdih frankista, uveo demokratiju u Španiju.

Nasljeđe kralja reformatora

Huan Karlos ostaće upamćen kao kralj koji je Španiju mirno izveo iz diktature u demokratiju, koji je spriječio vojni udar i uklonio strah od povratka frankizma, ostavivši za sobom ustavni poredak koji traje i danas, piše Glas.