Ispovijest Epstinove žrtve: Smijale su se dok me on prisilno dodirivao u avionu

16.02.2026. | 15:24

Mreža trgovine ljudima koju je vodio Džefri Epštajn protezala se sve do južnog rta Afrike, održavana nevidljivim lancima psihološkog zatočeništva koji su njene žrtve držali zarobljene godinama. „Nevidljivi lanci su dobar opis, bilo je kao da sam bila nevidljivo vezana lisicama“, kaže 43-godišnja Džulijet Brajant.

„Nikada nisam rekla svojoj porodici, nikome nisam rekla šta mu se dogodilo sve dok nije umro.“

„Činilo se kao da mi se snovi ostvaruju“

Epštajn je regrutovao Džulijet u Kejptaunu 2002. godine. Bila je brucoškinja i ambiciozna manekenka. Sa samo 20 godina, vjerovala je da se njen život nepovratno mijenja na bolje. „Osjećala sam se kao da se svi moji snovi ostvaruju jer se moja porodica borila sa finansijskim problemima, a ja sam zaista željela da napravim razliku i pomognem im.“

Tri nedjelje nakon što je prvi put srela Epštajna u restoranu u Kejptaunu, gdje je bio u društvu Bila Klintona, koji je tada bio u zvaničnoj posjeti vezanoj za podizanje svijesti o sidi, i glumaca Kevina Spejsija i Krisa Takera, Džulijet je prvi put u životu napustila Južnu Afriku i otputovala u Njujork.

Samo nekoliko sati nakon dolaska u Njujork, rečeno joj je da nastavi ka Karibima. Njen vozač ju je ostavio na aerodromu Teterboro u Nju Džerziju, gde se ukrcala u privatni avion. Epštajn i žene za koje tvrdi da su je prvobitno regrutovale u Kejptaunu čekali su je. Odletjeli su na njegovo privatno ostrvo.

„Potapšao je sjedište pored sebe i ja sam sjela. Za mladu osobu, to je bila izuzetno zbunjujuća situacija. Dok je avion poletao, počeo je na silu da me dodiruje između nogu. Uspaničila sam se i odjednom shvatila, Bože, moja porodica me možda više nikada neće vidjeti, ovi ljudi bi me mogli ubiti. Žene su se smijale. Bila sam prestravljena.“

Malo je vjerovatno da je ona bila jedina mlada žena koju je Epštajn regrutovao iz Kejptauna. Imejlovi iz takozvanih Epštajnovih dosijea pokazuju informacije o letovima neimenovanih žena koje su transportovane iz Kejptauna u London, Atlantu i Njujork do kraja 2018. Žulijet tvrdi da nije bila primorana da ima odnose sa drugim muškarcima, ali da ju je Epštajn nekoliko puta silovao.

„Viđala bih ga na ručku, doručku i večeri, a onda bi me pozivala u njegovu sobu. Nisam ga često viđala, uvijek je bio zauzet poslom. Mnogo vremena sam provodila sama. Sjedela bih pored bazena ili čitala knjige. Takođe sam pronašla fotoaparate za jednokratnu upotrebu u kuhinji, pa sam slikala dok sam bila tamo.“

„Nije bilo izlaza“

Na njenim fotografijama se smjenjuju scene nasmijanih mladih žena u zagrljaju i dirljivi portreti usamljenosti i očaja. „Nije bilo načina da pobjegnem. Uzeli su mi pasoš, a do tada smo već sletjeli na jedno od karipskih ostrva, a zatim helikopterom otišli ​​do njegovog ostrva. Nije bilo izlaza. Nisam dovoljno jaka da plivam. Nisam mogla da plivam do kopna.“

Njeno zatočeništvo nije bilo samo fizičko. I nakon povratka u Kejptaun, ponovo je putovala do Epštajnovih imanja u Njujorku, Palm Biču, Parizu i Novom Meksiku, gdje kaže da je upoznala žene i maloljetne djevojčice iz Brazila, Rumunije, Francuske i Španije.

Džulijet kaže da još uvijek pokušava da shvati razmjere Epštajnovog sistema, dok se istovremeno nosi sa psihološkim oporavkom i stalnim izlaganjem vestima o svom zlostavljaču.

„Nema načina da se tome pobjegne“

„Otvorim Fejsbuk i vidim Epštajnovo lice. Pogledam X i ponovo vidim njegovo lice. Uključim vijesti, i evo ga opet. Ponekad mi je fizički muka. On je uvijek tu i nema načina da pobjegnem od njega.“

Kontroverzno objavljivanje najnovijih Epštajnovih dokumenata od strane Ministarstva pravde SAD dovelo je do toga da su desetine ranjivih žrtava otkrivene zbog nedovoljno zaštićenih podataka. Žulijetini imejlovi upućeni Epštajnu objavljeni su bez redigovanja i pokazuju da je izrazila podršku njemu prije suđenja 2008. godine i da je ostala u kontaktu sa njim do 2017. godine.

„Kad god sam mu slala imejl, to je bilo kada sam pila ili prolazila kroz neku vrstu sloma. Uvijek sam imala osjećaj kao da me posmatra i zato sam mu pisala. Nemam šta da krijem. Naravno da je bilo uznemirujuće jer zbunjuje ljude, a istina je da je ovaj čovjek imao užasnu kontrolu nad mojim umom.“