Posljednji let iz Sarajeva: Sjećanje na početak haosa

04.03.2026. | 14:24

Nažalost ponovo bukti rat na Bliskom Istoku. To na sve utiče, pa tako i na sportska dešavanja. Jedini aerodorm koji radi u regionu jeste onaj u Omanu.

Situacija podsjeća na onu sa početka rata na području bivše Jugoslavije, odnosno BiH. Bio je 5. april 1992. godine kada je u Sarajevu trebala biti odigrana utakmica 28. kola tadašnje jugoslovenske Prve savezne lige u fudbalu između Željezničara i beogradskog Rada. Ista nikada nije odigrana. Jedan od članova ekspedicije “građevinara”, koji je tog dana trebao istrčati na teren “Grbavice” bio je Milan Maričić. Nekada pouzdani defanzivac u razgovoru za “Glas Srpske” prisjetio se dešavanja i detalja koje, kako kaže, nikada neće zaboraviti.

– Mi smo došli dan ranije u Sarajevo. Bili smo smješteni u hotelu “Evropa”. Znači to je bila subota, a u nedjelju se igrala utakmica. Ujutro, na dan utakmice, kad smo se probudili, čuli smo informacije da je ubijen onaj svat, ali nismo ništa više znali konkretno. Ništa nam to nije govorilo. Poslije doručka smo u klupskim trenerkama sa obilježjima “FK Rad” izašli da prošetamo. Narod koji nas je sretao, pitao nas je: “Ljudi, šta radite vi ovdje”? Čudili smo se: “Kako šta radimo, došli da igramo utakmicu”?! Bili su u nevjerici: “Kakva utakmica, počinje rat”! Ništa nismo znali, tada nije bilo interneta i ostalih čuda. Krenuli smo poslije ručka autobusom na “Grbavicu”, na utakmicu. Dok smo išli, zaustavila su nas tri blindirana auta. Iz njih su izašli maskirani ljudi sa oružjem u rukama. Bili smo u šoku. Gledali smo i nismo znali da li će da pucaju u nas. Na svu sreću, to su bili naši ljudi. Oni su dizali tri prsta, a prije nego što smo mi saznali da su naši. Nismo znali ko su, mislili smo da je sve lažno, da nas navlače. Nismo znali ko se gdje nalazi u tom trenutku. Došli smo na stadion na kojem nije bilo “žive duše”, osim fudbalera Želje, nas i sudija, odnosno službenih lica. Publike nije bilo uopšte – u dahu je ispričao Maričić.

Prava drama je tek uslijedila.

– Izašli smo na teren da prošetamo. Možda 40 minuta prije utakmice krenuo je na Vrace prvi pucanj. Čuli smo jasno, jer Vraca su blizu “Grbavice”, tada to nisam ni znao. Čuli smo i “rikošet” kako je udario u drvenu ogradu na tribini Željinog stadiona. Sve je zujalo. Sišli smo u svlačionice, fudbaleri Želje i mi. Poslije smo čuli ozbiljnu pucnjavu na Vracama. Prvo je počelo sporadično, pa je počeo da radi mitraljez. Pa je postalo sve učestalije, intenzivnije. Nije nam bilo svejedno. Uprkos svemu pokušali smo da dođemo do autobusa. Bilo je jasno da od utakmice nema ništa. Međutim, ponovo smo se vratili u svlačionicu, jer nije bilo sigurno – nastavio je Maričić.

Drugi put, fudbaleri Rada imali su više sreće.

– Ušli smo drugi put u autobus. Sa nama je išao čuveni Škija Katalinski, legenda, da bude uz nas, ako bi nas ko zaustavio. Pokojni Škija je stao na početak autobusa, do vozača. Tu sliku ne mogu nikad zaboraviti. On nas je navodio do aerodroma. Usput već smo vidjeli gume, paljevinu, haos…Probili smo se nekako do aerodroma. Ono što smo potom vidjeli bilo je jezivo. More ljudi na aerodromu, pisti, svi su željeli da ubace svoje dijete na prvi avion samo da ih izvuku iz Sarajeva. To su mala djeca, od sedam, osam, devet, deset godina…Po nas je došao poseban avion, praktično je bio čarter u pitanju. Nama su ljudi gurali djecu u ruke, svaki igrač Rada imao je jedno djete u krilu. Kapetan je čak upozoravao: “Ljudi ne možemo više povesti, nemojte nam više djece ubacivati, nećemo moći poletjeti, srušićemo se…” Roditelji su nam rekli da djecu čeka neko u Beogradu. Prvi put sam se tad uplašio, nikad nisam vidio takav let aviona po vjetru. Avion se bukvalno vertikalno digao, mislio sam u momentu da se rušimo. Kako je to kapetan izveo, kako smo mi došli u Beograd ni danas mi nije jasno. Čak je bilo i u vijestima da smo poletjeli. Kad smo stigli kasnije smo saznali da počinje ludilo u Bosni. Bio je to posljednji let iz Sarajeva. Nisu ljudi ni znali da ćemo se mi vratiti. Moja supruga, koja je bila tada u Beogradu, čula je jezive stvari. Samo da smo stigli – završio je Maričić.

Sudbina

Ratno ludilo natjeralo je Maričića i njegovu suprugu, čuvenu atletičarku Slobodanku Bobu Čolović da napustite Osijek u septembru 1991. godine.

– Ja sam iz jednog rata otišao, iz Hrvatske, došao u Srbiju i vidite šta me je snašlo u Sarajevu. Ne ponovilo se nikome – rekao je Maričić.