Pokuševski otvorio dušu: Meni je bitno da pobijedimo što više utakmica FOTO/VIDEO

10.03.2026. | 16:39

Košarkaš Partizana Aleksej Pokuševski je u razgovoru za B92.sport “otvorio dušu” i govorio o svim problemima i situacijama kroz koje je klub iz Humske prolazio ove sezone.

Postoje sezone koje se mjere brojem postignutih koševa, i one druge, teže, koje se mjere brojem neprospavanih noći i pređenih kilometara u tišini.

Partizanova takmičarska godina liči na antičku dramu u kojoj se heroji mijenjaju, a kulise ruše baš onda kada publika očekuje rasplet.

U središtu tog kovitlaca stoji Aleksej Pokuševski – mladić koji je u Beograd došao tražeći košarkaško sazrijevanje uz najvećeg, a dobio lekcije koje se uče decenijama.

U vazduhu se osjeća težina svega što je prošlo: odlazak Željka Obradovića, preko promena u rosteru, do onih najtežih zvižduka – onih koji dolaze od svojih.

Aleksej u razgovoru za B92.sport nije bježao od odgovornosti – govorio je mirno, svjestan da dres koji nosi ne trpi izgovore.

Između evroligaškog žala i jadranske nade

Srdjan Stevanovic/Starsport.rs

Pogled na tabelu elitnog takmičenja peče svakog ko voli crno-bijele boje. Aleksej prvi priznaje da situacija nije onakva kakvu su svi sanjali na početku jeseni, ali vjeruje da sezona još uvijek može da se spase tamo gde je najvažnije – na Jadranu.

“Sigurno da ne mogu da budem zadovoljan situacijom u Evroligi. Ne vjerujem da su i ostali igrači zadovoljni. Dešavalo se mnogo stvari od početka sezone, od prve utakmice… Za to bi verovatno trebalo dosta duže vremena da imamo da bismo pričali o svemu, ali sigurno nisam zadovoljan i mislim da je dosta stvari moglo bolje da se ishendluje od početka – sa mnom, pa sa svima ostalima. Kad se promijenio trener, kad je došao novi, to i dalje nije izgledalo možda najbolje na terenu, ali sad to možda liči na nešto, pa znamo za šta radimo. U ABA ligi je dosta dobro, imamo važne utakmice pred nama i to moramo da iskoristimo da bismo nekako izvukli sezonu i isplivali.”

Život u koferu i najnovija dešavanja iz Dubaija

Moderni format košarke ne prašta. On ne nudi vrijeme za vidanje rana, već samo sljedeći let, sljedeći hotel i sljedeći parket. Od australijske predsezone do neizvesnosti u pustinji, umor je postao stalni član tima.

“Iskreno je dosta teško, pogotovo što nekad postoje poteškoće sa organizacijom putovanja. Na primjer, put u Bosnu krajem nedjelje, povratak u ponedjeljak i već od utorka novi put. Nije lako, ali mislim da je svima isto. Dubai je bio težak za putovanje, tamo smo igrali tri utakmice, a predsezonu smo imali u Australiji. Sve je nekako od početka bilo haotično. Mi o tome ne pričamo mnogo, nije u našim rukama. Naše je da svaki dan dođemo na teren, uradimo trening i da se dobro osjećamo. Ne možemo da utičemo na to što Partizan npr. nije bio informisan za pomjeranje utakmice sa Virtusom, ne znam ni šta bih rekao o tome, ali nismo jedini kojima se to dešava. Na kraju krajeva, radimo ono što volimo. Mislim da nije ništa toliko teško.”

“Zarobljeni” u Dubaiju 

Kada su globalna dešavanja zarobila deo tima u Dubaiju, WhatsApp grupa bila je jedina veza sa saigračima koji su prolazili kroz dramu.

“Dok su bili tamo, čuli smo se svaki dan skoro. Ispitivao sam i Dilana, i Voša i Šejka da li imaju neke informacije šta se dešava i kako su. Na sreću, bilo je okej, ali kažu da nije uopšte bilo lijepo iskustvo i da je bilo dosta traumatično.”

Mrlja iz Niša i teret kapitenske časti

Poraz od Mege u Kupu ostaje jedna od najbolnijih tačaka sezone.

Pokuševski, koji je u tom periodu nosio i kapitensku traku, svjestan je da dres Partizana zahtijeva određeni nivo dostojanstva, bez obzira na to ko je na terenu.

“Sigurno da nismo imali najbolji sastav, dok je Mega imala ekipu s kojom je igrala cijelu sezonu, ali to ne objašnjava ništa. Ponašanje kakvo smo imali na terenu i kako je to izgledalo… To i dalje stoji kao znak da to nije ono kako treba da izgleda igrač Partizana. To što smo izgubili je druga stvar, ali način na koji smo izgubili je bio jako loš. Meni je stvarno žao što nismo ni do finala došli, to ne smije da se dešava. Što se kapitenske trake tiče, svaka privilegija donese neki pritisak, ali mi je više privilegija nego teret.”

Željko Obradović: Razlog Aleksejevog dolaska i buran rastanak

Možda i najteži trenutak godine za crno-bijele bio je odlazak Željka Obradovića. Za Alekseja, to nije bila samo promjena trenera, već odlazak čovjeka koji je bio glavni razlog njegovog povratka u domovinu.

“Iskreno, jesam zbog njega došao u Partizan. To je bila prva stvar koja me privukla. Kada se to izdešavalo, oglasio sam se jer stvarno mislim da nije način na koji je trebalo sve da se završi. Da sam ja mogao nešto da uradim, vjerovatno bih pokušao, ali nije bilo do mene. Imam samo najveće poštovanje i tu neku ljubav prema njemu, jer znam šta je on u suštini kao čovjek – on ne želi nikome loše. Da je bilo teško meni u prvoj i drugoj sezoni – jeste, ali ja sam i dalje htio da budem tu sa njim, jer sam imao osjećaj da je to negde išlo na bolje, iako tim u tom trenutku nije izgledao kako treba. Mislim da on nije zaslužio onako da ode kao veličina, kao čovjek, kao trener. Mi igrači u tim trenucima nismo ni znali šta se dešava, samo smo čekali i poželjeli mu sve najbolje kad smo saznali da je završio. Skoro smo se čuli, čisto da vidim kako je. Imamo dobar kontakt. Siguran sam da će gdje god bude otišao to biti uspjeh.”

Noć kada su zvižduci pobedili aplauze

Period bez stalnog trenera, dok je tim vodio Mirko Ocokoljić, bio je hod po ivici. Pobjeda protiv Bajerna ostala je u sjenci atmosfere kakva se u istoriji kluba, a možda ni sporta ne pamti – kada su navijači okrenuli leđa svojim igračima.

“Bilo je teško, tih dana smo imali i incidente u sali sa navijačima. Niko nije bio uz nas, što negdje i mogu da razumijem – tu emociju navijača. Utakmicu protiv Bajerna sam pratio sa strane jer sam se povrijedio u prvoj četvrtini, ali imao sam uvid u to kako se igrači osjećaju. Nije nimalo prijatno. Kada te tvoji izvižde na domaćem terenu, vjerovatno prvi put u istoriji Partizana, onda znaš da nešto baš nije dobro i da nešto mora da se mijenja. Bilo je dosta internih sastanaka, i prije nego što je Željko otišao i nakon toga. Pokušavali smo da nađemo slogu, da bismo znali šta se uopšte dešava. Sve je to bilo haotično i tako je izgledalo i na terenu.”

 

Penjarojina disciplina i novi poredak

Dolazak Đoana Penjaroje doneo je novu filozofiju i stroga pravila. U svijetu novog trenera, red počinje mnogo prije nego što lopta prvi put udari o parket.

“Njemu je disciplina jako bitna. Vrlo je striktan – imamo obavezu da dođemo sat vremena prije treninga. Igrači su to razumjeli i pokušavaju da ispoštuju. To se onda prenese na teren, za šta treba vrijeme. On je za sada dobro iskontrolisao sve, pričao je sa svima i stavio svakom do znanja koja mu je uloga. Ja se dobro osjećam, mada iskreno očekujem više od sebe i od svoje uloge. Tražio je neke stvari na koje nisam navikao, što je okej. Glavna stvar koju traži jeste da se borimo i predstavljamo ovaj klub kako treba.”

Slučaj Džabari Parker: Jaz između dva stila

Jedna od najvećih enigma sezone bio je Džabari Parker. Dok su ga mediji opisivali kao nezadovoljnog i nezainteresovanog, u svlačionici je to bila priča o dva nepomirljiva stila.

“Sve ovo što se izdešavalo… mislim da neki igrači ne prožive za cijelu karijeru. Odlazak Parkera nismo znali, saznali smo preko novina. On je bio ostranjen, nije bio u rotaciji. Stvarno je dobar momak, nemam ništa loše da kažem o njemu. Od prvog dana se vidjelo da je on možda malo drugačiji. Pokušavali smo da mu objasnimo, on je pokušavao da razume gdje je, ali to jednostavno nije njegov stil, što je korektno. Na terenu to nije izgledalo kako treba, ni kod nas ni kod njega, i to je dovelo do toga da ne bude u klubu. Želim mu sve najbolje.”

Liderska palica Karlika Džonsa i poslednji juriš

Povratak Karlika Džonsa iz povrede donio je timu neophodnu stabilnost i lidera na koga se svi mogu osloniti.

“On nam znači mnogo. Odličan je momak, značajan u svlačionici i vrhunski igrač. Zna kako da kontroliše tempo i ima ono što svakom plejmejkeru treba – zna da da koš. Biće još bolji, samo mu treba vremena da se vrati iz povrede”.

Na kraju, možda i najteže pitanje je ono o ciljevima Partizana u ovoj nevjerovatnoj sezoni u kojoj se toliko stvari izdešavalo. Ipak, Aleksej Pokuševski je svjestan da se izlazak iz “krize” traži na Jadranu.

“Što se tiče ciljeva, naučio sam da nije bitno šta ja želim, već šta trener traži od mene. Meni je bitno da pobjedimo što više utakmica i da na kraju osvojimo ABA ligu. To je uvek cilj u Partizanu. U Evroligi želimo da pobijedimo sve do kraja, da napredujemo i da na terenu izgledamo kako treba, a ne onako kako smo izgledali u nekim trenucima.”