Od svitanja do sumraka: Kratak osvrt na Piksijev dosadašnji mandat

14.10.2025. | 07:32

Da je sve kako je “trebalo” da bude, večerašnji meč “orlova” u Andori (20.45) bi bio u prvom planu, ali sudbina je htjela drugačije. Još je tema mandat Dragana Stojkovića Piksija i pitanje ko će ga zamijeniti.

Nakon četiri godine i sedam mjeseci, 55 utakmica na kormilu Srbije, 26 pobjeda, 14 neriješenih rezultata i 15 izgubljenih mečeva, neoprostivim porazom od Albanije (0:1) na stadionu “Dubočica” završena je najduža selektorska era u fudbalskoj reprezentaciji države, ma kako se zvala, od raspada velike Jugoslavije.

Era koja je, za vrijeme svog trajanja, protekla između dvije krajnosti: od lepršave, ali neizbalansirane igre kojom “orlovi” nisu mogli da postignu toliko golova koliko su bili u stanju da ih prime do impotentnih nastupa. Zadovoljstvo je oličeno u plasmanu na dva uzastopna velika takmičenja (prvi put u ovom vijeku), a razočaranje što na njima Srbija ama baš ništa nije pokazala, piše Glas.

Glavnokomandujući u ovom periodu Dragan Stojković Piksi prošao je put od čovjeka koji je mogao da se kandiduje na izborima – “da bih došao moraju svi da me žele”, rekao je u jednoj televizijskoj emisiji nekoliko nedjelja prije promocije u zimu 2021. godine, do gubitnika koga više niko ne želi i kome zviždi i posljednji navijač na svakom stadionu u državi. U njegovom mandatu bilo je svega.

Srbiju su na nekim mečevima nosale i (dobre) vile pa sudija Dani Mekeli nije vidio gol Kristijana Ronalda na “Marakani” za 2:3, a Aleksandar Mitrović je u Lisabonu pogodio 23 sekunde prije isteka 90. minuta. Piksi je spojio sve za šta su njegovi prethodnici ubjeđivali da ne može: Dušana Tadića i Sergeja Milinkovića-Savića zajedno i Mitra i Dušana Vlahovića zajedno… Konstantno Piksijevo koketiranje sa arogancijom s početka mandata bilo je i simpatično, a kako i ne bi kad se ono čuveno “kakav bre eventualni” pretvorilo u najveću pobjedu srpskog reprezentativnog fudbala u gostujućim takmičarskim mečevima u posljednje skoro tri decenije.

Pa ipak, postulat “da nije važno samo da se pobjeđuje, nego i kako se pobjeđuje i da je prioritet igrati lijepo za oko i priuštiti navijačima potpuni ugođaj” vremenom će mu postati najveća klopka i paradigma njegove kontradiktornosti, jer će od njega odustati svaki put kada se u drugoj polovini svog mandata bude provlačio poslije negledljivih izdanja reprezentacije. Došao je taj poraz od Danske (0:3) u prijateljskoj utakmici, kao prva naznaka ozbiljne defanzivne ranjivosti sistema sa trojicom štopera, bez klasičnih bekova, koji će Piksi forsirati tokom čitavog svog mandata, ali plasman u “A” diviziju Lige nacija podigao je euforiju u narodu do maksimuma pred odlazak u Katar. Tamo, u Kataru, “orlovi” su izjednačili negativni rekord Mundijala star tačno pola vijeka. Uspjeli su da ispadnu u grupi sa toliko postignutih pogodaka, dali su više od četiri gola, a nisu pobijedili nikoga, to nikome nije uspjelo 50 godina prije toga. Piksi je ranu eliminaciju obrazložio povredama nekih od ključnih igrača i spremao se da reprezentaciju prvi put u ovom vijeku odvede na kontinentalnu smotru. I uspio je u tome. Bilo je ružno, nekad na suvi individualni kvalitet – Vlahovića u Podgorici, nekad na sreću – gol Darka Lazovića u Razgradu.

Srbija je u Njemačkoj zabilježila dva remija i minimalan poraz od budućeg viceprvaka Evrope – premalo za prosječnog navijača… Upravo na tom šampionatu počela je transformacija reprezentacije od ekipe koja lako daje golove, a još lakše ih prima, do tima koji teško kapitulira, a još teže ugrožava protivničkog golmana. Selektor je po povratku iz Njemačke doživio degutantnu “pljuvačinu” tabloidne javnosti. Ipak, volšebno je “preživio” na klupi. U Ligi nacija počeo je remijem protiv Španije, a tih 0:0 na “Marakani” – bez više od pola tima, kojoj je to jedina utakmica od posljednje 22 na kojoj nije postigla gol – mnogi Piksiju priznaju kao najveći selektorski podvig, veći i od plasmana na dva vezana velika takmičenja?! Čitav nastup u Ligi nacija, zaključno sa baražem protiv Austrije, u kojem su “orlovi” opstali u eliti, bio je u domenu korektnog. Ove kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo (bile) su užasne. Za 270 minuta fudbala protiv Albanije i Engleske, ne da Srbija nije postigla gol, nego gotovo da ni šansu nije stvorili. U Tirani je spasilac bio Đorđe Petrović, u Rigi stativa u posljednjem minutu. Od Engleza, uz kukavički pristup i aljkavu pripremu meča, primljena su tri gola iz prekida pa sve do famoznog Leskovca, gdje je stigao poraz, koji, iz milion razloga, nije smio da se dogodi. I još nešto, neshvatljivo je da u eri istog selektora reprezentacija, na početku mandata tim koji izgleda kao Brazil iz najboljih dana dođe do onog što su “orlovi” prikazivali na terenu u ovim kvalifikacijama, gdje su doživjeli neviđeni krah.

Licitacija

Pitanje je ko će zauzeti mjesto Dragana Stojkovića. Prvo se pominjao Veljko Paunović, a onda je stigla informacija da će Vladan Milojević, trener Crvene zvezde, biti imenovan za selektora fudbalera Srbije. FSS će odluku o novom treneru donijeti 17. oktobra nakon sjednice Izvršnog odbora, a nacionalni tim u duelu protiv Andore vodiće Zoran Mirković.