Ne nosi ovaj nadimak slučajno: “Kill Bill” je došao da vrati Grčku na mjesto uspjeha

11.09.2025. | 16:35

Košarkaška reprezentacija Grčke pod palicom Vasilisa Spanulisa piše nove stranice sportske istorije ove velike nacije.

Baš kao što je surovi Kventin Tarantino u serijalu “Kill Bill” od Beatris Kido (Uma Turman) napravio ubicu, osvetoljubivu i svirepu mašinu na ramenima pravde, tako je i Vasilis Spanulis sve stavio u svoje ruke i predvodi Grčku do novih uspjeha na ovom Eurobasketu.

Grčka je u utorak uveče eliminisala Litvaniju pred punom “Šaomi Arenom” u Rigi, gdje je 97% hale navijalo za Litvance.

Uspjeli su da uguše buku “domaće” publike, da rezultatom 87:76 dođu do velike pobjede i plasmana u polufinale, prvo poslije 2009. godine i nadomak su šanse da osvoje medalju nakon 16 godina dugog posta.

Na putu ka finalu im stoji selekcija Turske, koja će, ruku na srce, imati breme favorita u tom duelu, ali ne može se tek tako reći da su Grci autsajder sa sve Janisom Adetokumbom u timu, piše B92.

Janis je Litvancima ubacio 29 poena, imao nekoliko atraktivnih zakucavanja i pomogao Grcima da postignu čak 20 poena posle kontra napada, dok su Litvanci iz tranzicije ubacili tek 4.

Vasilis Spanulis je ponovo bio “vojnik sreće”. Kao nebrojeno puta tokom igračke karijere kada bi mu se karte poklopile i otvorile vrata raja.

Spanulis je sad stariji, I više nije onaj “ubica” sa pozicije beka šutera koji čeka da sat kuca posljednje momente utakmice kako bi “ubio” svog protivnika.

Ponovo, kao i junak, sve što je Vasilis proživio ili rekao sada je daleko, odjek prošlosti, šutevi za pobjedu uz zvuk sirene i bacanje na koljena protivničke odbrane je sada samo sjećanje, ali ono je tu da se podsjeti.

Viktor Igo je lepo rekao jednom prilikom da je melanholija stanje u kome je “čovjek srećan što je tužan”, ali Spanulis nije tužan, često je ozbiljan i zabrinut, poput hladnokrvnog ubice, ali nije tužan.

Zato je i dobio nadimak Kill Bill, kada dođu odlučujući momenti, kada se vrele lopte i užarenog momenta mnogi plaše, kada ste stavljeni na test na kome nema mesta za grešku…

Tada Beatris Kido i Vasilis Spanulis pokazuju zbog čega su vojnici sreće, kako svaki uvježbani potez može biti koban, kako svaka odluka koja se donese ima uticaj na konačni ishod i kako baš tada djeluju nedodirljivo.

Neko će reći da je Spanulis to pokupio od Dude Ivkovića. Legendarni trener koji je psihologiju čovjeka držao u malom prstu.

U svojoj biografiji je ispričao kako je igrače pred finale Eurolige vodio na plažu da bacaju kamenčiće u vodu, pa da potom krstare morem i lagano večeraju gde je priča o košarci bila potpuno zabranjena, a trening otkazan.

Naravno da je Olimpijakos osvojio šampionsku titulu, a da je Vasilis Spanulis bio heroj.

Da se kaže da je prvi dio Tarantinovog remek-dijela igračka karijera Vasilisa Spanulisa, kada se katana oštrila i kada se njegov um spremao za naredni nivo.

Drugi dio bi bila trenerska karijera, kada je već zreo čovjek, svjestan svojih prednosti i mana, trijumfa i grešaka.

Kada zna da je vispren i namazan, miljenik fortune i kada zna kako pridobiti prvo svlačionicu, a onda publiku, pa i sudije.

Sada on više nije glavna uloga na terenu, tu je palicu predao i sada se pitaju Kostas Slukas i Janis Adetokumbo.

Spanulisova Grčka je imala jasnu formulu, Janis je glavni i svi moraju da mu pomognu, svi moraju da dišu kao jedan jer je to odlika tima.

Samo na taj način su i mogli da pobjede Litvaniju i da dođu do prvog polufinala još od 2009. godine, što je navedeno već gore u tekstu.

Nakon što u četiri od prethodnih pet Eurobasket turnira nisu uspjeli da prođu četvrtfinale, Grci su konačno probili tu barijeru i sada će se za mjesto u finalu i bitku za zlato boriti protiv Turske.

To je ono što njih pokreće, što ih motiviše. Oni žele da se Beograd ponovi i da nakon 1987. i 2005. godine (Beogradska Arena) po treći put postanu evropski šampioni.

Ekipa Vasilisa Spanulisa nalazi se i na korak od svoje prve medalje još od 2009. godine, kada su osvojili bronzu što bi bio uspjeh za njihov tim, ali ne baš ono što silno žele.

Na taj način bi se Spanulis utisnuo zlatnim slovima u istoriju košarke i postao jedan od odabranih, jedan od rijetkih koji je evropski šampion postao i kao igrač i kao trener.

Sreća prati hrabre, kako kaže ona stara dobra izreka, a Spanulisa je, nekako, uvek htjela sreća. I kao igrača kada je pisao istoriju evropske košarke, prvo u Panatinaikosu, pa u Olimpijakosu, ali i u dresu reprezentacije.

Pa baš pomenuta 2012. godina i meč sa CSKA Moskvom je pravi pokazatelj koliko je Bilija pratila sreća i kako su mu se otvarale situacije.

On se, ipak, nije stidio da te prilike ugrabi i da protivnika “ubije”. Baš kao što napominje da sada rade njegovi puleni, prije svega Janis Adetokumbo i Kostas Slukas.

Ko će znati bolje od njega? On je taj.

Kill. Bill.