Mit o punim stadionima u Jugoslaviji: Brojke iz osamdesetih ruše nostalgičnu sliku

26.02.2026. | 21:48

U eri kada se jugoslovenski fudbal slavi kao „zlatno doba“, a stadioni navodno pucali po šavovima od gledalaca, jedna objava na platformi Iks razbija tu iluziju hladnim statistikama.

Prosječna posjeta utakmicama Prve savezne lige u prvoj polovini osamdesetih godina pokazuje da mit o masovnom hodočašću na tribine nikada nije bio stvarnost – čak ni u vrijeme najvećih uspjeha klubova i reprezentacije.

Navijač Crvene zvezde Zoran (@FootballGeekk) objavio je tabele s prosječnim posjetama za sezonu 1979/80 i sljedeće godine, a brojke govore same za sebe: ligaški prosjek od samo 11.386 gledalaca po utakmici u 1979/80. Čak i „velika četvorka“ – Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk – nije dosezala pune kapacitete svojih tada ogromnih stadiona. Zvezda je prosječno privlačila oko 26–27 hiljada, Dinamo nešto preko 20 hiljada, dok su manji klubovi poput Slobode, Rijeke ili Budućnosti imali prosjeke ispod 6–8 hiljada. Za usporedbu: danas su takve cifre nezamislive za većinu tih ekipa izvan derbija.

Zašto je ovo važno?

Osamdesete su bile vrhunac jugoslovenskog fudbala zaključno sa generacijom koja je osvojila Kup šampiona sa Zvezdom 1991. Stadioni su imali gotovo dvostruko veći kapacitet nego danas, populacija SFRJ bila je oko 22,5 miliona (naspram današnjih 19 miliona u regionu), mladih je bilo proporcionalno više, TV prenosi još uvijek nisu bili masovni, kladionice nisu postojale, a opcije za zabavu bile su ograničene. U takvim uslovima – prosječna posjeta bila je jadna.

Autor objave naglašava ključno: „Nikada nismo imali kulturu masovnog odlaska na stadion.“ Mnogi su ulazili besplatno ili „preko ograde“, televizija je već od 70-ih počela prazniti tribine, a brojke su često zaokruživane naviše u nostalgičnim pričama nakon raspada zemlje. U komentarima se slažu i drugi: manji klubovi poput Čelika (8.000), OFK Beograda ili Radničkog Niša danas rijetko prelaze nekoliko stotina gledalaca, dok su tada imali solidne prosjeke – ali nikako „pune“ stadione.

Ova statistika nije samo demistifikacija prošlosti. Ona baca svjetlo i na današnje probleme: zašto tribine u regionalnim ligama ostaju poluprazne uprkos derbijima, stranim pojačanjima i modernijoj infrastrukturi? Možda zato što je fudbalska kultura stadiona u regionu oduvijek bila tanja nego što smo mislili – više mit nego stvarnost.

Dok se prisjećamo slavnih vremena, brojke nas podsjećaju: puni stadioni nisu bili norma ni tada. Bili su izuzetak – rezerviran za derbije, evropske večeri i rijetke trenutke euforije. Sve ostalo bila je lijepa priča koju smo sami sebi ispričali da bismo lakše preživjeli ono što je uslijedilo.