Kako na Ukrajinu: Mijenja li Milošević taktiku?

13.02.2024. | 10:57

Nešto više od mjesec dana ostalo je do prve polufinalne utakmice baraža za Evropsko prvenstvo, odnosno utakmice sa Ukrajinom u Zenici. U neka bolja vremena, konstatovali bi smo da nas čeka veoma jednostavan zadatak, dvije domaće utakmice do Evropskog prvenstva. Neki bi već „bukirali“ smještaje po Njemačkoj, ali posljednji rezultati naše fudbalske reprezentacije stvorili su dojam da nas čeka „vraški težak posao“, iako za protivnike nemamo ekipe koje spadaju u „crem de la crem“ evropskog fudbala.

Sa Ukrajinom nedavno i igrali, na kraju zadnjih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. U Lavovu odigrali neriješeno a veći dio utakmice bili i čak bolja ekipa na terenu, tada je čak ostao žal zbog činjenice da nismo osvojili sva tri boda. U drugoj utakmici poraženi smo na Bilinom Polju, iako je taj meč bio revijalnog značaja za naš tim, jer smo domaćim porazom od Finske prosuli sve šanse za direktan plasman. Ukrajina definitivno nije bauk, ali nije niti reprezentacija za potcijeniti, naprotiv, radi se o veoma ozbiljnoj ekipi koja ima glavu i rep i igra veoma odgovorno, a ko je gledao njihovu utakmicu protiv Italije na kraju proteklih kvalifikacija (0-0) kada su možda čak oštećeni za penal na kraju utakmice, mogao je vidjeti kako se radi o veoma čvrstoj i kompaktnoj ekipi.

Ipak, pripisati bilo kome ulogu favorita u jednoj utakmici i to kada igramo pred domaćom publikom bilo bi nerealno. Tim prije ako znamo da naša reprezentacija ma koliko to neko ne želi priznati, ipak ima određeni kvalitet i ozbiljne igrače. Ukoliko Savo Milošević do marta uspije ukomponovati i narodski rečeno „zategnuti“ ekipu, BiH može svakome pomrsiti račune.

Ostaje li Milošević odan četvorci u zadnjem redu ili sprema iznenađenje Ukrajincima?

Po dolasku na klupu reprezentacije, Milošević je najavio prelazak na sistem 4-2-3-1 iz 3-5-2 koju je BiH igrala kod prethodnih selektora.

Ne računajući Luksemburg, nova formacija nije se u međuvremenu pokazala kao pretjerana revolucija, pogotovo su bolni bili teški porazi od Portugala (0-5) i onaj u Luksemburgu (4-1). Igra bez trke, zalaganja, ideje, nepovezano i smušeno – bili su dovoljan razlog da se itekako zabrinemo pred utakmice baraža.

Istina je da će Milošević u baražu moći da računa na nekoliko bitnih igrača koji nisu igrali na kraju kvalifikacija, no, da li će i dalje ostati vjeran ideji o 4-2-3-1 ili je sazrelo vrijeme za „upgrade“ na 3-5-2?

Kada kažemo „upgrade“, onda smo mišljenja da su pojedini selektori, prije svega Hadžibegić, a zatim i Kodro forsirali 3-5-2 kada možda i nismo imali sve što je potrebno za navedenu formaciju ili možda bolje rečeno, isti nisu odabrali odgovarajuće igrače za navedenu formaciju.

Primjera radi, u veznom redu niti kod jednog ni kod drugog nije bilo „pakera“, igrača koji može i zna podvaliti loptu, povezati sredinu i napad, nije tu bilo čak ni kreativne i pokretljive „osmice“ ako ne računamo Hadžiahmetovića koji je bio totalno van forme, pa se znalo dešavati da igramo sa tri defanzivno orijentisana vezna u sredini, sa odsječenim Džekom i Demirovićem u napadu koji su samo posmatrali svoje suigrače iz veznog reda nadajući se da neka lopta može zalutati u napad, dok smo se mi na tribinama ili pored malih ekrana nervirali gledajući svu nemoć našeg smušenog tima.

Očito je i Milošević analizirajući utakmice reprezentacije to primjetio pa je brzo reprezentaciji priključio čak trojicu onih koji jednim potezom u sredini znaju i mogu napraviti višak i pomoći napadu. Rahmanović i do tada pomalo zaboravljeni Hajradinović zaoštrili su konkurenciju u sredini, a debitovao je i mladi Ivan Bašić, za nijansu defanzivnij od pomenutog dvojca ali itekako igrač poteza koji veznom redu donosi dozu pokretljivosti i fluidnosti.

No, Milošević sa navedenima nije igrao 3-5-2 nego je pokušavao pronaći pravi model i igrati 4-2-3-1, ali bilo je to izuzetno bolno iskustvo, i za nas i za samog Miloševića. Nešto slično pokušavao je svojevremeno Ivaylo Petev, ali hronični problem sa nedostatkom prave „šestice“ na sredini pokazao se kao svojevrsni harakiri.

Sjetićemo se utakmice sa Finskom na Bilinom Polju u Ligi nacija, počeli smo prilično ofanzivno u 4-2-3-1, a u prvom poluvremenu Finski su pred naš gol dolazili kao da igraju sa amaterskom ekipom. Ipak, samo sreća i nedovoljna koncentracija Pukkija spasili su nas barem tri gola u našoj mreži. Shvatio je Petev tada u čemu je problem i na poluvremenu brže bolje promjenio sistem koji će nam na kraju donijeti pobjedu.

Jedva smo dočekali bijeg od 3-5-2, no da li je to baš opravdano?

Nakon Hadžibegovićevih i Kodrinih 3-5-2 u kojima su nas razbijali Luksemburg i Island, jedva smo dočekali promjenu sistema koji će se poslije pokazati možda kao još gora solucija. No, da li je zaista do sistema ili do postavke unutar istog?

Kao što smo već naveli, i kod Hadžibegića i kod Kodre, naš vezni red djelovao je sporo i tromo bez pakera, ali ako se vratimo malo unazad, sjetićemo se kako je navedena formacija kod Peteva djelovala perfektno – do Finske na Bilinom Polju!

Prva promjena iz 4-2-3-1 u 3-5-2 desila se protiv tada aktuelnih svjetskih prvaka Francuza na Grbavici kada je Petev izveo prilično kompaktan tim koji je dobro namučio Francuze i u kome smo oštećeni za penal (nije bilo VAR-a), pa smo golom Grizemana minimalno poraženi 1-0.

Isto je Petev ponovio i u Francuskoj kada je naš tim djelovao perfektno na terenu, poveli smo preko Džeke i na kraju remizirali u gostima kod svjetskog prvaka. I protiv Kazahstana u Zenici naš tim djelovao je odlično mada nam je tu noć sreća okrenula leđa, sijasest promašenih zicera i na kraju kazna golom Kazahstanaca iz slobodnog udarca u zadnjoj sekundi utakmice za remi koji je razočarao naciju. U istoj formaciji odlično smo odigrali u gostima kod Kazahstana i lako slavili (0-2), a onda dominirali u Ukrajini, kada su ziceri Nalića i Ahmedhodžića spasili Ukrajince poraza.

Čekali smo Fince i Ukrajinu kući, za drugo mjesto trebalo nam je šest bodova. Nakon dobrih utakmica reprezentacije, gorjelo je od optimizma. Međutim, hladan tuš i poraz od Finaca srušio je naše nade u plasman na Svjetsko prvenstvo. Težak i neobjašnjiv poraz u noći kada VAR nije radio zbog tehničkih problema, pa smo u 8. minuti oštećeni za penal zbog očitog igranja rukom igrača Finske u kaznenom prostoru, zatim Šehićev odbranjen penal Pukkiju, pa dva primljena gola sa igračem više, značili su kraj nadanja…

Iako se do utakmice sa Fincima činilo kako je Petev konačno pronašao pravu formaciju, baš te noći Bugarin je eksperimentisao sa Ćivićem na lijevom stoperu, što će se poslije pokazati kao užasna odluka.

Nakon Petevovog odlaska sa klupe, i Faruk Hadžibegić i Meho Kodro nadali su se da će istom formacijom nastaviti u onom dobrom ritmu koji pamtimo, međutim, nismo više bili niti sjena one ekipe koja je dominirala protiv Francuske i Ukrajne, pa smo se tada uvjerili da formacija nije samo šifra na papiru.

Krila kojih nemamo i šestica koju ne možemo izmisliti – ogroman rizik za četvorku nazad?

Možda bi Milošević upravo trebao pogledati dvije utakmice iz mandata Ivayla Peteva koje smo igrali u 3-5-2 formaciji, onu protiv Ukrajine u Lavovu kako bi vidio kako treba i upravo gore pomenutu protiv Finske na Bilinom Polju, da uvidi kako ne smijemo.

Iako se Milošević, barem sudeći prema posljednjim utakmicama zalaže sa 4-2-3-1, pitanje je imamo li dovoljno kvaliteta suprotstaviti se Ukrajincima u navedenoj formaciji, prije svega jer ista zahtijeva brza krila koja mogu da se ponavljaju. a naša reprezentacija trenutno i ne raspolaže sa nekom posebnom širinom na krilnim pozicijama.

Miroslav Stevanović u posljednje vrijeme nije u naročitoj formi, a Luka Menalo nakon što je više sjedio na klupi nego igrao u Dinamu, tek je progirao dolaskom u slovensko Celje. Izuzev navedenih, u ovom trenutku nemamo igrača koji bi kvalitetno pokrio krilne pozicije. Nije to Demirović koji ruku na srce, zna ponekad u Augsburgu odigrati upravo lijevo, ali najčešće kada iza leđa ima još dvojicu svojih igrača na istoj strani odnosno kada je Augsburg igrao 4-3-3 sa Demirovićem kao lijevim krilnim napadačem koji nije imao obavezu da mnogo razmišlja o onome što se dešava nazad. Eksperiment sa Demirovićem na lijevom krilu najbolje smo mogli osjetiti protiv Portugala, a kako smo se proveli te noći, ne treba mnogo ni podsjećati…

Osim nedostatka krila, naš tim nema niti prave šestice, onog tipa zadnjeg veznog kojeg čekamo još od Rahimića koji će prekidima i pokrivanjem „hapsiti“ protivničke veznjake. Možda je u ovom momentu tome najbliži Rade Krunić kojeg je na poziciju defanzivnog veznog u dresu Milana stavio Stefano Pioli, ali mu je pridružio i Sandra Tonalija koji je zajedno sa Krunićem pokrivao veliki dio sredine terena, dok su ispred sebe imali Kessija kao sponu sa napadom, što će se ispostaviti kao idealan recept za titulu prvaka Italije prije dvije godine. I dok je Krunić u Milanu stasavao u defanzivnog veznjaka, bh. selektori uporno su ga forsirali kao prednjeg veznog, od Peteva koji je Krunića čak gurao na desno krilo, pa do Miloševića koji je pokušao oživjeti Radeta kao prednjeg veznog u noći kada smo doživjeli jednu od najvećih blamaža u historiji porazom od Luksemburga (4-1).

No, čak i sam Krunić bez bosanske verzije „Tonalija“ koji će trčati i pokrivati, bio bi veliki rizik, pa bi Krunićeva pozicija na zadnjem veznom zahtjevala barem još jednog igrača u blizini koji će trčati za ostatak ekipe. Od Miralema Pjanića teško je očekivati takvo nešto, iako je Pjanić idealan izbor za centralnog veznog kada pored sebe ima upravo „pit bulla“ koji će mu pokrivati leđa, a kojeg mi opet u ovom trenutku nemamo!

Ukoliko Milošević pogleda utakmicu u Lavovu protiv Ukrajine koju je naš tim odigrao perfektno, posebno u drugom poluvremenu kada je Petev recimo uveo Elvisa Sarića što će tada mnoge iznenaditi, ali je upravo Sarić fenomenalnom trkom i zalaganjem na sredini terena, oslobodio Sanjina Prcića koji je dobio dovoljno prostora za kreaciju, što će rezultirati i golom za remi u Lavovu. Podsjetimo, navedenu utakmicu Miralem Pjanić propustio je zbog povrede.

Ko će činiti trio u sredini?

Ako se Milošević i odluči za 3-5-2., dvije su najrealnije mogućnosti za trojku u sredini terena. Prva, nešto defanzivnija verzija sa Krunićem i Cimirotom na pozicjama zadnjeg odnosno centralnog veznog i jednim igračem ispred, Pjanićem ili Hajradinovićem koji se nalazi u sjajnoj formi ili možda Rahmanovićem koji itekako ima vic za poremetiti protivnika ili zadnjim pasom pronaći napadače.

Druga realna opcija jeste Krunić u paru sa Pjanićem koji bi djelovao iz dubine kao što je to recimo radio u najboljim godinama u Romi i Juventusu, a onda bi se ispred otvorio prostor za Hajradinovića ili Rahmanovića kao sponu sa dvojcem u napadu.

Ukoliko se Milošević pak odluči za četvortku u zadnjoj liniji, pretpostavljamo da bi u sredini opet morao birati na sličan način, ali tu opet dolazimo do problema sa pozicijom lijevog krila, pa bi u nekim varijantama istu možda mogao pokriti Hajradinović koji je i ranije znao igrati lijevog veznog ili uz lijevu autu liniju.

Pjanić je barem prema ranijim najavama selektora skoro pa siguran starter, jer će Milošević vjerovati iskusnim, iako je Pjanić već više od mjesec dana bez takmičarske utakmice u nogama, za nadati se da će do marta doći u kakvu takvu, optimalnu formu.

A onda bi se uz Krunića na zadnjem veznom i nešto ofanzivnijeg Pjanića u sredini otvorila pozicija za Cimirota kao „osigurača“ na sredini, našeg trenutno jedinog igrača koji trkom može pomoći Kruniću na zadnjem veznom. Neko će dodati i Tahirovića, no pitanje je ima li Tahirović trenutno dovoljno iskustva i znanja za tako velike utakmice. Osim toga, čini se da mu ni selektor Milošević ne vjeruje previše (jedini koji nije dobio šansu u posljednjim utakmicama).

Napasti Ukrajince sa dva klasična krila bio bi previše hrabro, pa ako se Milošević i odluči na 4-2-3-1, vjerujemo da bi Hajradinović lijevo bio pristojna opcija, tim prije jer teško je očekivati da ćemo napadati sa dva krila istovremeno, pa bi za ofanzivnije akcije preko krila bili zaduženi Menalo ili Stevanović desno, sa odličnim Dedićem koji iz drugog plana može ozbiljno zaprijetiti. U tom slučaju, Hajradinović lijevo i Cimirot u sredini imaju sasvim dovoljno iskustva da zatvore kada Kolašinac odluči da probije trkom po boku.

Kolašinac i Demirović kao „tas na vagu“ za 3-5-2!

Ako Milošević još uvijek traga za savršenim receptom protiv Ukrajinaca i ako je pogledao naše utakmice iz proteklih kvalifikacija, onda upravo u Kolašincu i Demiroviću može pronaći idealan razlog za kompaktnu 3-5-2 formaciju.

Naime, kada smo pomenuli kako je Petev sve dobro srušio kada je eksperimentisao protiv Finaca, sada možemo zaključiti da Milošević ima idealnog „jokera“ za lijevog stopera u formaciji 3-5-2. Naime, Sead Kolašinac u dresu Atalante u posljednje vrijeme se prilično ustalio na poziciji lijevog stopera koju obavlja savršeno a Gasperini mu itekako vjeruje, toliko da se ne sjećamo kad je zadnji put igrao na poziciji bočnog igrača, a upravo Atalanta savršeno njeguje sistem 3-5-2. Pored Kolašinca na lijevom stoperu, ostaju upitne ostale dvije stoperske pozicije, jedna je vjerovatno rezervisana za Ahmedhodžića dok za treću u ovom momentu najvjerovatnije konkurišu Barišić i Hadžikadunić.

No, ako Kolašinac zaigra na poziciji lijevog stopera, otvara se pitanje ko će na lijevog beka. Na desnoj strani mjesto je rezervisano za Amara Dedića, da li je Gazibegović rješenje za lijevu stranu i koliki bi rizik bio pokušati sa igračem Sturma na lijevom boku. U ovom trenutku možda je to i najrealnija opcija. Iako je Milošević najavio da za baraž neće pozivati nove igrači, zanimljivo je istaći da je mladi Adis Jašić u posljednje vrijeme često počeo igrati upravo na poziciji lijevog „wing beka“, što bi sa Kolašincem na stoperu možda bila idealna opcija, ali teško da će Milošević kalkulisati i probati Jašića u tako bitnoj utakmici. Eldar Ćivić je van forme i u posljednje vrijeme ne dobija baš previše minuta u Ferencvarosu, pa ako se selektor i odluči za Kolašinca na lijevom stoperu što on odlično igra u klubu, onda je Gazibegović na lijevoj strani možda najrealnija opcija.

Naravno, uvijek ostaje otvorena opcija da Kolašinac zauzme svoju „reprezentativnu“ poziciju lijevog bočnog, a da trojac u odbrani čine Ahmedhodžić, Barišić i Hadžikadunić. U ovom momentu pitanje je za selektora šta je veći rizik ili šteta, da li iskoristiti Kolašinca na poziciji lijevog stopera kao što igra u klubu ili pak improvizirati sa Gazibegovićem na beku. Želimo vjerovati da selektor u tom slučaju ima spreman odgovor.

Pored Kolašinca, naveli smo Demirovića kao „tas na vagu“ zašto je 3-5-2 u ovom trenutku možda najbolja opcija. Ermedin je u posljednje vrijeme u fantastičnoj formi u svom Augsburgu i četvrti je strijelac Bundeslige, igra zaista sjajno i bila bi šteta ne iskoristiti njegovu odličnu formu u baražu.

Pogleda li Milošević recimo našu utakmicu protiv Francuske u gostima (1-1), veoma lako će uvidjeti koliko je upravo Demirović ogroman posao odradio za naš tim, kada je konstantnom trkom i pritiskom na francuske stopere oslobodio mnogo prostora za Edina Džeku koji je njegovu pomoć znao kapitalizirati postignutim golom, tako da nema sumnje kako bi Džeko protiv rivala koji je realno klasa ispod Francuza, itekako znao i mogao iskoristiti Demirovićevu pomoć u vrhu napada.

Selektor već uveliko obilazi igrače, prema onome što je najavio, reprezentativcima je odlučio lično prenijeti svoju viziju onoga kako ćemo igrati. Pitanje formacije i izbora igrača svakako je na selektoru i želimo vjerovati da će Milošević izabrati one najspremnije i najbolje koje budemo imali na raspolaganju, sa jednim ciljem – plasman na Euro 2024.

M. Kusturica/ Sportske.ba