Danilović otkriva kako su Srbi “pecnuli” Hrvate: “Tog momenta oni su ugasili košarku”

27.08.2025. | 16:35

Rat, sankcije, inflacija… Sve je prestalo te 1995. godine – nešto koji dan ranije, nešto koji dan kasnije, za mnoge – baš sve je bilo tog 2. jula. Tada su košarkaši postali prvaci Evrope! I konačno svjetlost u tami Jugoslavije. Bilo je to prvo poslijeratno zlato, prva sportska medalja poslije sankcija, a desio se i prvi spontani šampionski balkon.

Navršilo se tri decenije od antologijskog uspjeha koji je po mnogo čemu bio specifičan za sva vremena! Sportal je tim povodom snimio dokumentarni film “Prvi šampionski balkon – iz pakla rata i sankcija do evropskog zlata 1995”, u kojem su se asovi trofejne generacije prisjetili brojnih anegdota. Predrag Danilović bio je jedan od ključnih igrača.

– Ta 1995. po svemu je bila veoma specifična, jer mi smo prije toga bili maltene sahranjeni kao košarkaška nacija. Naravno, u tom periodu su se dešavale baš ružne stvari, pa je otuda bio i najveći naboj, najveća emocija kod nas sportista i u narodu, što je po meni bio osnov za tu i sve one ostale medalje naše generacije. Prošle je 30 godina, mnoge stvari su se izrašavale u međuvremenu u životu, pa dosta stvari ni ne mogu da se sjetim s tačnošću, ali treba reći jednu bitnu stvar prije nego što pređemo na sam uspjeh iz 1995, a to je da nas je selektor Duda Ivković stalno okupljao u Grčkoj tokom godina embarga, igrali smo razne turnire i to je bila velika stvar u održavanju forme i dobre atmosfere. Mislim da je Duda i ogromnu većinu tih putovanja lično finansirao, a mi nismo ni znali to. Duda je uvijek bio veliki gospodin, veliki čovjek, kao i veliki trener. Onda je Bora Stanković, pokojni Bora Stanković, takoreći izmislio neke kvalifikacije u Bugarskoj gdje smo finale igrali protiv domaće selekcije Bugarske, koja je bila odlična, koju smo pobjedili tek nakon produžetaka. Mislim da je Paspalj dao neka dva veoma bitna slobodna bacanja, a nije baš bio tada zdravstveno fit. Tako da je to bila ogromna radost, i tada u Sofiji i poslije u Atini, a sada je prošlo 30 godina od toga, nevjerovatno – priča Danilović.

Sankcije – mi u inostranstvu, a roditelji ovdje

Te 1995. desila se užasna Oluja na prostoru bivše Srpske Krajine, pa Dejtonski sporazum za konačni prekid rata u razorenoj SFRJ, te godine je i Emir Kusturica dobio Zlatnu palmu u Kanu za film „Undergraund“, odigran je antologijski 100. vječiti derbi u fudbalu, desio se čuveni transfer Dejana Tomaševića iz Crvene zvezde u Partizan, a osvojena je i prva sportska medalja nakon tek ukinutih sankcija. Uf, kakav je to Evrobasket bio – pre 30 godina bilo, danas se prepričava.

– Bilo je to baš teško vrijeme. Ja sam tada živio u inostranstvu, kao i većina nas, moji i naši roditelji su živjeli ovdje. Meni je bilo lijepo da dođem na 10-15 dana kad se završe pripreme ili prvenstva, međutim znam da je bilo veoma teško svima koji su bili ovdje. Ja sam 1992. otišao iz zemlje i nemam pravo da pričam o tim nekim stvarima, osim što ih znam iz priče mojih bližnjih, mojih prijatelja i ljudi sa kojima sam bio u kontaktu. I znate šta, kad ste vi igrač, a vaši roditelji ne mogu da vas gledaju uživo na utakmici, jer se teško putovalo zbog sankcija, to je strašno onda svima teško. Mada, ja to nisam shvatao tada. A onda, danas se moja djeca bave sportom, ja danas ne gledam njihove utakmice jer ne mogu, ali ja tad nisam mogao da shvatim moje roditelje. Kao što sada moja djeca ne mogu da shvate mene, mada sada mogu jer sam im objasnio, meni to moji roditelji nisu objasnili. Ja sam im objasnio da je to mnogo teško. Ali sad sam skrenuo s teme… Znamo da smo učinili veliku stvar za naš narod te 1995, ali nismo u tom momentu bili svjesni, jer mi igrači smo igrali da osvojimo sve, svjesni činjenice da smo bili dobra grupa igrača. Pa i dan-danas ljudi mi prilaze i govore mi o važnoj ulozi naše generacije, i to poslije 30 godina. To je jedna prelijepa stvar – ispričao je Danilović.

Kolektivno ludilo – BiH odbila da igra protiv nas

U to vreme državi s novim imenom – Saveznoj Republici Jugoslaviji – ukinute su tri godine ranije nepravedno uvedene sankcije. Znalo se svih 12 učesnika Evropskog prvenstva, ali je FIBA s generalnim sekretarom Borislavom Stankovićem odlučila da na tom šampionatu zaigra 14 reprezentacija tako što će dvije izboriti plasman kroz dodatne kvalifikacije u Bugarskoj. Jugoslavija i Turska su na kraju otišle dalje.

Sjećam se da smo bili u grupi s BiH, da smo trebali da igramo s njima i da oni nisu htjeli da igraju s nama. Znate, kad dođe tako neko ludilo, onda ima i ona kolektivna luda euforija, što negativna, što pozitivna. Mi smo, pogotovo ljudi sa ovih prostora, skloni da od obožavanja u jednom danu dođemo do sahrane u drugom danu – priča Danilović.

Selektor Duda Ivković maltene je s plaže okupio igrače i odveo reprezentaciju na ove dodatne kvalifikacije u Sofiji, a tamo: Jugoslavija – Bugarska 93:87 poslije produžetaka, Jugoslavija – Estonija 89:64, Jugoslavija – Turska 84:65, Jugoslavija – BiH 20:0 pošto se rival nije pojavio na terenu po političkoj komandi iz Sarajeva.

Divac, Paspalj, Sale… Dobro smo se zezali

Mnogi ističu da je Jugoslavija imala najbolji bijeli tim tog vremena. Znamo napamet brojeve na dresovima i imena igrača: 4 Dejan Bodiroga, 5 Predrag Danilović, 6 Saša Obradoić, 7 Zoran Sretenović, 8 Žarko Paspalj, 9 Miroslav Berić, 10 Aleksandar Đorđević, 11 Željko Rebrača, 12 Vlade Divac, 13 Zoran Savić, 14 Dejan Tomašević, 15 Dejan Koturović. Selektor je bio Duda Ivković, a pomoćni trener Željko Obradović.

– Pa to su sve ljudi sa kojima sam faktički odrastao, dugi niz godina prije i poslije toga smo igrali zajedno. Neki nažalost nisu među nama, ali smo mi ostali dobri drugari, neko se čuje manje, neko više puta s nekim, ali kao uostalom i kad si u ekipi, sa nekim se družiš više, s nekim manje, ali se družimo – rekao je on.

Geometar kaznio Hrvate, kosmos se pomjerio poslije naredbe Tuđmana

Evrobasket u Atini dobro pamte i Hrvati. Desila se tada možda i najveća sportska bruka u istoriji sportskih takmičenja. U trenutku kada su naši zlatni momci zakoračili na pobjedničko postolje, Kukoč, Rađa i drugovi demonstrativno su napustili postolje za treće mjesto i okrenuti leđima nekadašnjim saborcima Divcu, Paspalju, Sretenoviću, Daniloviću, Đorđeviću i otišli u svlačionicu.

Bila je to naredna Franje Tuđmana, znalo se odmah, a priznao je to nekoliko godina kasnije i njihov selektor Aca Trica. Nevjerovatno, Hrvati se od tada nikad nisu vratili na postolje, uslijedio je potpuni krah njihove reprezentativne, pa i klupske košarke.

– Jeste, jeste… Znate šta, oni su imali taj pritisak od njihovog tadašnjeg državnog vrha da maltene nemaju kontakt s nama. Mislim da je Sretenović kum sa Rađom, ali šta vrijedi. Mi nikad nismo imali tu vrstu pritiska, ni od koga. Da li zato što su oni shvatili da smo mi takve ličnosti, da ako nam kažu “nemojte” da ćemo mi kontra da uradimo. I nije tu bilo nikakve ljutnje, ni mržnje, bila su ružna vremena, pa je glupo osuđivati nekog. To su odvratna vremena bila, ružna vremena, to je naravno spremano od strane njihovog državnog vrha, imali su naredbu direktno od Tuđmana. A od tog momenta Hrvatska se više nije vratila na postolje. Tog momenta oni su ugasili košarku u Hrvatskoj – rekao je Danilović.

Naveo je da ne veruje da je samo zbog toga, jer hrvatske selekcije imale su i tada, a i poslije odlične igrače.

– Ali jednostavno nešto nije funkcionisalo. Možda se energija nije pogodila kako treba, možda se pomjerio malo kosmos tog momenta, možda ih je geometar kaznio, ne znam, ali činjenica je da od tog momenta oni nisu ništa uradili u košarci. A sve su to dobri momci sa kojima sam ja osvajao medalju u staroj Jugoslaviji. To su momci sa kojima smo mi igrali u staroj Jugoslaviji, mislim na SFRJ naravno. Među nama nikada nije bilo tenzije, pa ni te 1995. U hotelu smo se viđali, doduše krišom po sobama, ali nije bilo tenzije. Ponavljam, ružna su vremena bila to, a to što su uradili bilo im je naređeno. Nadam se da nikad neće se ponoviti. I sve na kraju krajeva prođe. Sutradan trebate nekog da pogledate u oči, da ga pozdravite. Pa kako ćete da ga pogledati u oči kad ste ga taj dan iz nekog razloga nešto ružno rekli ili mu pokazali, uradili, tako da osuđivati nekoga generalno je strašno ružna i odvratna stvar i niko nema pravo na to, a kamoli u situacijama kao što su one tik poslije rata. Samo mogu da kažem da se nadam da se to nikom neće ponoviti. A pogotovo je to bilo neverovatno za Paspalja, Divca, Đorđevića, Sretenovića, mene – pa mi smo u SFRJ delili svlačionicu, isti tim smo bili, radovali se uspjesima zajedno. Vjerujem da je i njima bilo neprijatno, bar malo, a znamo da se mnogi kaju danas zbog toga, to su i javno priznali, ali opet ponavljam bilo je to ludo vrijeme. U to vrijeme roditelji vam žive tu. Šta će ti roditelji, majka ili otac, sutra kada izađu na ulicu. Mislim lako je sada pričati iz ovog ugla, ali u tim trenucima sve je bilo drugačije. Nikome nije lako u tim situacijama, pa nisu oni sigurno voljno napustili postolje. Poslije smo im ostavili cvijeće, simbolično. Mislim da je to bila Divčeva ideja, ma njegova sigurno, čija bi bila, on ima tih debilnih ideja. Tada sam mu ja rekao “nemoj budalo jedna, bre, izgledaće kao da stavljamo cvijeće na grob”. Međutim – debil, debil u pozitivnom smislu. On je uvijek bio predvodnik tih zezanja. Tako da je to cvijeće Divac smislio, on je, nema ko drugi. Ako kaže da nije, laže (osmijeh) – rekao je Predrag Danilović između ostalog za Sportal.