Bivši saigrači o Predragu Divljaku: Čovjek koji je zadužio Banjaluku i Republiku Srpsku

Igrači i navijači Borca i cjelokupna fudbalska javnost u BiH oprašta se od Predraga Divljaka, legendarnog napadača i bivšeg kapitena crveno-plavih.

Predrag Divljak, proslavljeni fudbaler i kapiten Borca preminuo je u nedjelju u 49. godini života poslije teške bolesti.

Njegova smrt potresla je Banjaluku, ali i sve ljubitelje fudbala u Republici Srpskoj, pa i šire, jer je Divljak igrajući za crveno-plave ostavio dubok trag u našem fudbalu, a bio je kapiten generacije Borca koja osvojila prvu šampionsku titulu u RS 2001. godine.

Svojom pojavom, kako kažu njegovi saigrači, nije odavao utisak tipičnog fudbalera, ali je na terenu bio majstor sa fantastičnim osjećajem za gol.

Nažalost, više ga ni u ekipi veterana nećemo gledati na fudbalskom terenu.

“U šoku sam, ovo je ogroman gubitak za sve nas, ne mogu naći riječi utjehe. Prošli smo zajedno mnogo pobjeda i poraza, ovo je za mene jedan od tužnijih dana u životu. Gajili smo planove za veterane, za buduće, ali nažalost bolest je bila jača. On je čovjek koji je zadužio Banjaluku i Republiku Srpsku“, rekao je za Mondo.ba Jovo Šmanja, saigrač i kum Predraga Divljaka.

“Biti kapiten Borca dovoljno govori o njemu kao drugu, kao čovjeku. Imali smo sjajnu saradnju na terenu, znao je kako da vodi ekipu, kako da nas podigne na viši nivo. Pogledima smo se dogovorali, znali smo kako funkcionišemo i funkcionisali smo sve do danas. Čuli smo se prije par dana, zvao me iz Beograda da mi kaže da ide bolje, ali bolest…”

Šmanja ističe da je Pedo, kako su ga zvali prijatelji, mogao da ima i daleko uspješniju karijeru, da je rođen na nekim drugim prostorima u neko drugo vrijeme.

“On je imao blistavu karijeru, ali možda smo mi svi rođeni u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, da je to bilo negdje drugdje napravio bi još bolju karijeru i on, vjerovatno i mi ostali. Ta cijela generacija je bila sjajna, osvojili bismo najmanje Premijer ligu, ko zna šta još”, rekao je Šmanja.

Nekadašnji fudbaler Borca i beogradskog Partizana Darko Maletić kaže da mu je čast što je igrao sa Divljakom tokom dve sezone koliko su zajedno dijelili svlačionicu.

“Iako smo znali da je bolestan, ovo je šok! Pomagali smo koliko smo mogli u posljednje vrijeme, ali nas je zatekla njegova smrt. Imao sam čast da igram dvije godine, bio nam je kapiten u pravom smislu riječi. Družili smo se i u Sloveniji gdje je igrao pola godine kada je otišao kratko gore, prije nego se vratio u Rudar iz Ugljevika. Kad ga vidiš na terenu, nije bio tipični fudbaler, ali je bio odličan igrač, imao je taj nevjerovatan njuh za gol, a van terena uvijek vedar, nasmijan, susretljiv. Tuga velika, nažalost nije se izborio sa tom bolešću. Saučešće njegovoj porodici, nadam se da će imati snage u ovim teškim trenucima” rekao je Maletić.

Jedan od onih koji je mnogo prošao sa Divljakom je i Siniša Mrkobrada, nekadašnji čuvar mreže crveno-plavih koji se u razgovoru za Mondo.ba prisjetio prvog susreta sa Pedom, kada je došao, odnosno vratio se u svoj Borac.

“On je bio dijete Borca, ali je otišao u rat, potom bio u Vrbasu i Omladincu, pa se relativno kasno vratio u Borac. Ali čim je došao vidjelo se da će biti veliko pojačanje. Imao je taj istančan osjećaj za gol, znao je da se sakrije u igri, nema ga, nema ga, a onda zabije”, priča Mrkobrada i dodaje:

“Kad zažmirim sjetim se odmah 30 utakmica koje smo dobili 1:0 koje je on riješio golom. Igraš, ne ide, ne možeš, ne možeš, a onda on zabije gol i odluči”.

Kao kapiten predvodio je svoju ekipu 2001. do šampionske titule u RS, a godinu ranije i na prvoj zvaničnoj utakmici Borca u Federaciji BiH, na turniru “Mustafa Hukić Huka” na tuzlanskom Tušnju.

Predraga Pedu Divljaka pamtiće ne samo kao sjajnog fudbalera, nego kao izuzetnog prijatelja, uvijek raspoloženog.

“Bio je, da tako kažem, potpuna suprotnost tipičnom fudbaleru. Bio je skroman, nisu ga zanimali novac, automobili, skupe stvari… Ono što je važno nikada nije bio dio nijednog klana. Nije imao taj standardni život fudbalera. Otkriću vam nešto što možda zna malo i njegovih saigrača. U nekim poznim godinama imao je dobru ponudu jednog ovdašnjeg kluba, tada izuzetno moćnog, mogao je da dobije tri-četiri puta više novca nego što je imao u Borcu, ali to ga nije zanimalo. I van terena je bio sjajan čovjek. Zanimljivo je da iako nije imao neko veliko formalno obrazovanje, on je bio neko ko je bio upućen u mnoge stvari, bio je bistar, sa njim ste mogli da vodite razgovor o mnogim temama. Specifičan je, jer je bio sa svima bio dobar. Nikada u klanovima, uvijek je bio tu za saigrače. Jedan od najboljih kapitena koje sam imao”, istakao je Mrkobrada.

Da je Divljak bio velika podrška saigračima, pa i onim najmlađima, potvrđuje i Damir Memišević, sadašnji pomoćnik u Borcu, a nekadašnji član šampionske generacije iz 2001. godine.

U toj generaciji bilo je nekoliko mladih fudbalera koji su tek ulazili u prvi tim, među kojima i tada sedamnaestogodišnji Memišević. Pedo je, ističe Memišević, uvijek bio uz njih.

“Sve do danas nadali smo se da će pobijediti polest, ali nažalost…”, počeo je Memišević, pa nastavio:

“Počeo sam tada da igram u Borcu, a on je svima nama mlađima bio uzor. Uvijek je bio tu za nas, takvog kapitena možeš samo da poželiš. Pamtim ga po mojim prvim pripremama, tim prvim natupima, Sa njim je uvijek bilo lijepo, volio je nas mlađe. I kad je bilo teško i kad je bilo dobro na njemu nisi mogao da vidiš da je zabrinut. I kada je bilo napeto na terenu, bio je pozitivan, uvijek je bio za šalu. Podržavao je nas mlađe, vodio nas svuda sa sobom, šta god nam je trebalo mogli smo da se obratimo njemu, bio je tu za nas. Pedo je bio čovjek iz naroda, čovjek tu iz grada kojem niko nije mogao ništa da zamjeri”, istakao je Memišević.

Ostavite komentar: