Milan Tegeltija: Slučaj “Gačić” i slabosti krivičnog zakonodavstva u BiH

12.02.2019. | 22:28

Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH Milan Tegeltija oglasio se povodom slučaja višestrukog ubice Edina Gačića.

Tekst predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH Milana Tegeltije koji je objavljen na njegovom Facebook profilu prenosimo bez uredničke intervencije:

“Na mogućnost da se dese slučajevi kao što je slučaj Gačić , struka je upozoravala već početkom 2000 tih , kada su u Bosni i Hercegovini usvajani novi krivični zakoni na svim nivoima.

Naime , usvajanjem novih krivičnih zakona BiH , Republike Stpske, Federacije BIH i Brcko distrikta , pocetkom 2000 tih godina, iz krivičnih zakona je izbacena najadekvatnija i najefikasnija krivično-pravna sankcija (mjera bezbjednosti) koja je bila upravo predvidjena za slucajeve kao sto je Gačić i slični.

Svim dotadasnjim krivicnim zakonima koji su se primjenjivali u BiH , a koji su nasljedjeni iz vremena bivse Jugoslavije, bila je predvidjena posebna krivično-pravna sankcija , mjera bezbjednosti pod nazivom “ obavezno pshijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi” , koja se mogla izreci sa kaznom ali i nezavisno od kazne.
Mjera je bila unaprijed neodredjenog trajanja i mogla se izricati i primjenjivati prema licima koja su počinila djela koja u objektivnom smislu predstavljaju krivično djelo pod dva osnovna uslova :

1. Ukoliko je lice učinilo djelo u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti te,
2. Ukoliko se utvrdi da bi njihovim boravkom na slobodi postojala opasnost po bezbjednost ljudi i imovine .

Takva se mjera bezbjednosti izricala od nadleżnog suda u krivičnom postupku i mogla se primjenjivati dok god takva opasnost postoji.
O eventualnom okoncanju mjere odlučivao bi sud na osnovu izvještaja nadleżne ustanove za čuvanje i liječenje takvih lica bez obzira na kaznu , tek ukoliko bi iz tih izvještaja proizilazilo da takvo lice više nije opasno po sigurnost ljudi i imovine.

Tim novim krivičnim zakonima koji su usvojeni na svim nivoima početkom 2000 ih , ta krivicno-pravna sankcija (mjera bezbjednosti) je izbacena iz svih krivicnih zakona i umjesto nje je uvedena mjera bezbjednosti “obavezno psihijatrijsko lijecenje” koja se samo slično zove ali je po svojoj prirodi puno drugačija i pokazalo se neadekvatna, jer je prije svega ograničenog trajanja i vezana je za kaznu odnosno uslovnu osudu.

Naime, neuračunljivi počinioci djela koja su po svojoj prirodi krivična djela se ne tretiraju ovom mjerom , nego se povjeravaju organu starateljstva ( centrima za socijalni rad) koji dalje preuzimaju brigu o njima te odredjuju potrebne mjere, dok se ova nova mjera może izreći samo učiniocima krivičnih djela koji su ista počinili u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

Dakle, ta mjera bezbejdnosti se może primjenjivati samo uz kaznu ili uslovnu osudu i to maksimalno za vrijeme dok ta kazna ili uslovna osuda traje. Po isteku kazne , ili vremena provjeravanja uslovne osude ta se mjera prema takvim licima vise ne moze primjenjivati, čak i ako dalje postoji opasnost po sigurnost ljudi i imovine.

Očito je da se ovakvo zakonsko rješenje pokazalo kao neefikasno i neadekvatno a na sto je većina strucnjaka iz oblasti krivičnog prava već tada ukazivala kao manjkavost zakonskog rjesenja, posebno imajući u vidu slabe kapacitete slużbi socijalnog staranja u BiH , koje nisu u stanju da se nose sa ovakvim teretom.

Naravno , i uz postojanje ovakve mjere iz ranijih krivičnih zakona i dalje bi se hipotetički mogli desiti ovakvi slučajevi , naročito od lica koja prvi put čine krivično djelo , ali bi ipak znatno bio sużen prostor za tako nešto u slučajevima lica koja su svojim djelom vec pokazala svu opasnoat koju predstavljaju za sigurnost ljudi i imovine.

Mišljenja sa da je nużno potrebno hitno se vratiti efikasnim i vec poznatim zakonskim rjesenjima , te u krivične zakone vratiti mjeru bezbjednosti “obavezno psihijatrijsko lijecenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi” i to u obliku u kojem je već postojala prije donošenja novih krivičnih zakona u BiH.

Podsjećam da je osnovna funkcija krivičnog zakonodavstva ona “zaštitna funkcija krivičnog zakonodavstva”.

Bojim se da bez vraćanja ove krivično-pravne sankcije- mjere bezbjednosti u krivično zakonodavstvo , ta zaštitna funkcija nece moci biti ostvarena u potpunosti (što dokazuje slučaj Gačić) jer jednostavno postoji taj prazan prostor, koji nas sistem socijalnog staranja ne może adekvatno pokriti.”