Zločin bez kazne: Navršava se 30 godina od stradanja 18 Srba u Gornjim Grahovljanima

29.12.2021. | 10:37

Navršava se 30 godina od stradanja 18 Srba u Gornjim Grahovljanima, koje su hrvatske jedinice “zenge” mučile razapinjući ih ekserima kroz ruke i noge na stabla drveća, a na kraju likvidirale iz vatrenog oružja.

Za ovaj zločin do sada niko nije odgovarao ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima, saopšteno je iz Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas”.

Među žrtvama, koje su imale od 21 do 79 godina, bilo je i šest žena, prosječne starosti 63 godine, a posmrtni ostaci grahovljanskih Srba ni do danas nisu pronađeni.

U Gornje Grahovljane su hrvatske “zenge” ušle u rano jutro 29. decembra 1991. godine, opkolile selo i sakupile sve žitelje, njih 18 /16 iz Gornjih i dvoje iz Srednjih Grahovljana/, te su ih, uz psovke i kundačenje, sproveli do šume nedaleko od sela, gdje su ih razapinjali i zakivali ekserima kroz ruke i noge na stabla drveća i na kraju likvidirali iz vatrenog oružja.

Među likvidiranima su dvadesetjednogodišnji Radovan Komlenac, njegova majka Dragica Komlenac i njena majka Jevrosima Barijakrat stara 79 godina.

Sve je to, skriven iza jednog stabla, posmatrao petnaestogodišnji unuk likvidiranog Dušana Vidića /57/ dječak Slobodan Vidić, koji od straha nije mogao ni da bježi ni da govori.

Opazivši dječaka, očevica zločina, ubice su se prepirale šta uraditi sa njim – likvidirati i njega ili ga povesti sa sobom.

Prevladalo je ovo drugo, pa su ga odveli u kasarnu u Slavonskoj Požegi, odakle ga je, nakon nekoliko mjeseci, izbavio policajac iz Pakraca Ivo Pedić i odveo u svoje rodno selo Jakšić.

Naime, Ivina supruga Radmila je Srpkinja rodom iz Gornjih Grahovljana i bila je u bliskom srodstvu sa Slobodanom.

Pošto su komšije prijetile Ivi da će mu baciti bombu u kuću zbog toga što čuva “četničko derište”, Slobodana su nakon pola godine ponovo vratili u požešku kasarnu, gdje ga je u toku 1993. godine pronašao pripadnik civilne policije Unprofora Kanađanin kapetan D. B. Nikolson i preveo ga na srpsku stranu, kada je i ispričao kako su likvidirani mještani njegovog sela.

Nikolson i Slobodan posjetili su mjesto zločina, gdje su na deblima stabala našli zabijene eksere i tragove metaka, ali ne i posmrtne ostatke

Uvjerivši se da Slobodan govori istinu, Nikolson je narednih nekoliko mjeseci intenzivno tragao sa posmrtnim ostacima grahovljanskih Srba.

Jedan trag je vodio u šumu u kojoj su i likvidirani, a drugi prema ribnjacima u Marinom Selu kod Pakračke poljane, gdje je bio jedan od najzloglasnijih logora smrti u ratu devedesetih godina prošlog vijeka. Zbog opstrukcije i prijetnji sa hrvatske strane, mjesto ukopa ipak nije pronašao.

Kapetan Nikolson je naprasno morao napustiti Unprofor i vratiti se u Kanadu, odakle je uskoro Srbima u Okučane poslao mnogo dokaznog materijala u vezi sa zločinom u Gornjim Grahovljanima, uz napomenu da je isti materijal predao i svojoj komandi.

Bez obzira na sve to, zemni ostaci grahovljanskih Srba ni do danas nisu pronađeni.

Slobodan Vidić je 1994. poginuo na bihaćkom ratištu, pa je tako nestao i jedini svjedok zločina u Gornjim Grahovljanima, za koji do danas niko nije odgovarao, ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima.

Žrtve ovog zločina su: Branko Arsenić /58/, Jevrosima Barjaktar /79/, Bosiljka Bosanac /60/, Jovo Bosanac /36/, Bojana Jovanović /58/, Dragica Komlenac /53/, Jovo Komlenac /64/, Radovan Komlenac /21/, Zdravko Komlenac /44/, Milan Končar /29/, Branko Marić /53/, Pavle Marić /73/, Stanko Marković /63/, Ana Pavić /62/, Dušan Vidić /57/, Boro Vujanić /52/, Stoja Vujčić /65/ i Blagoja Žarković /78/.

Prema zvaničnom popisu stanovništva iz 1991, u Gornjim Grahovljanima živjelo je 136 /svi Srbi/, u Donjim 188 /155 Srba, 22 Hrvata, pet Jugoslovena i šest ostalih/, a u Srednjim 43 žitelja /36 Srba i sedam Jugoslovena/.

Prema zadnjem popisu iz 2011. godine u Hrvatskoj, u Gornjim Grahovljanima živjelo je osam žitelja, u Donjim 33, bez nacionalne odrednice, dok u Srednjim nije bilo nikoga.