Živko preživio strujni udar: Ostao bez vida, ruke i noge

14.09.2025. | 14:42

Živko Tofilović (42) iz Ostojićeva kod Sente preživeo je, ono što mnogi ne bi mogli ni da zamisle, strujni udar od čak 20.000 volti, koji ga je umalo ubio.

Tog 9. septembra 2009. godine sve se promenilo u nekoliko sekundi, dok je bio na svom radnom mjestu, a zbog komplikacija nakon snažnog strujnog udara, amputirane su mu noga i ruka.

Danas, uz pomoć proteza Živko normalno funkcioniše, ponosni je otac sedmogodišnje djevojčice, a koliko je jak i uporan, govori i to što je bio dio reprezentacije Srbije u streljaštvu osoba sa invaliditetom.

“Radio sam kao radnik obezbjeđenja u jednoj firmi. Kada su unosili kontejner, primjetio sam da nema radnika koji je to trebalo da nadgledaju. Vidio sam da će kontejner zakačiti kapiju, pa sam prišao da ga malo odgurnem. U tom trenutku vozač telehendera je povukao žicu od dalekovoda i struja se prenijela na mene, prisjeća se Živko za Kurir trenutka kada je smrt prošla pored njega, i nastavlja:

“Bio sam svjestan, ali nisam znao da me trese struja. Prvo sam mislio da je pao kontejner na mene, a zapravo me je struja zalijepila za njega, imao sam osjećaj kao da će ramena da mi se sastave od tereta.

Treslo ga je, kaže, 15 sekundi. Bio je svjestan da se nešto dešava, ali ne i šta, izgubio je i vid.

“Osećao sam bol, ali nisam bio tada svjestan da li je to jak bol ili ne, sve je bilo utrnulo, skupio sam svu snagu i nekako sam se odgurivao da mi se ne sastave ramena. Kontejner nije pao na mene, već mi se dlan zalijepio za njega. Dalje se dešava da u jednom momentu padam na leđa i čujem iz daljine da viče čovek: “Šta radite, čovjeka je ubila struja!”, i da trči prema meni. Dok je trčao prema meni, vid mi se vratio.

Bio je, prisjeća se, svjestan, komunicirao je. Hitna pomoć ga je prevezla u Sentu u bolnicu. Desna šaka je bila zgrčena, a palac lijeve noge bio je istopljen.

“Nije ga bilo, nestao je pošto mi je kroz ruku ušla struja, preko srca, a kroz nogu izašla i istopila palac. U bolnici sam ležao dva i po dana, ništa nisu uradili, dobio sam samo jednu injekciju protiv bolova i jednu infuziju. Nakon toga sam hitno prebačen za Novi Sad jer je gangrena bila u poodmakloj fazi. Doktor me je pitao da li da mi amputira nogu, i objasnio da je pitanje da li ću poživeti ako je ne apmutira. Rekao sam da bih volio da ne mora da se amputira, ali da bih više volio da živim”, priča Živko za Kurir.

Operacija je trajala devet i po sati, nakon toga mu je saopšteno da će mu ponovo skratiti nogu, ali da će i ruka biti amputirana. To je sve posljedica strujnog udara.

“Prihvatio sam to. Čak 13 doktora je ušlo u sobu i znao sam da nije šala sa mnom, bio sam svjestan posljedica. Prve tri nedjelje ništa nisam jeo, a 40 dana sam imao ekstremne bolove, rijetko koji čovjek bi to mogao da istrpi. U 24 sata spavao sam 10 minuta najduže. Ležao sam na odjeljenju plastične i rekonstruktivne hirurgije 60 dana, poslije toga sam prebačen na rehabilitaciju, gdje sam sve ukupno proveo 150 dana u bolnici”, prisjeća se.

Motalo mu se po glavi šta će, kako će, da li će da sedi u kolicima, kako će to izgledati… Poslije dva dana razmišljanja rekao je sebi da se nikada predavao u životu nije, te da neće ni tad. Nije padao u depresiju, niti je popio lijek za smirenje.

Živko je, kako ističe, imao podršku rodbine i prijatelja, ali je sam sebi najviše pomogao.

“Onima koji prolaze kroz nešto slično poručio bih da dignu glavu i da se trude. Život je borba i treba se boriti, od sjedenja i skrivanja nema ništa. Samo glavu gore”, poručuje.

“Svaki dan sam se trudio, ostajao sam duže na vježbama i video da napredujem. Nisam davao nikome ništa da mi pomogne, jer sam želio sam sebe da osposobim. Postigao sam dobre rezultate. Niko ne može pomoći čovjeku koliko on može sam sebi. Od plakanja i skrivanja u ćošku nema ništa. U međuvremenu sam dobio protezu za nogu, a za ruku nešto kasnije jer je rana sporije zarastala. Sa rehabilitacije sam izašao na nogama – istakao je Živko.

Nakon šest mjeseci počeo je da se bavi streljaštvom, postigao je dobre rezultate.

“Počeo sam i da radim poslije godinu dana, radio sam kao administrativni radnik, a u invalidsku penziju sam otišao 2018. godine. Ništa me nije sprječavalo da normalno funkcionišem. Zahvalan sam bogu što sam uopšte ostao živ”, zaključio je ovaj borac, koji se oženio sedam godina nakon nesreće.