Vapaj “srpske sirotinje”: Godinama spavam na nogama, jer se plašim za život sina

24.06.2021. | 13:15

Stotinjak Srba preživjelo je u starosjedelačkom srpskom selu Rabovce kod Lipljana na Kosovu i Metohiji, od oko 350 njih, koliko ih je do povlačenja srpske vojske i policije u junu 1999. godine tu živjelo.

Selo je udaljeno oko sedam kilometara od lipljanske Srpske ulice i u potpunoj je izolaciji u okruženju albanskih ekstremista iz sela Trn i Kosin, uz dvadesetogodišnju torturu Albanaca i bezakonje kome su izloženi.

“Ovo nije život. Ovo je golo preživljavanje. Ovo je zatvor iz koga na sopstveni rizik izlazimo da bismo pognute glave otišli do naše Srpske ulice, oslonjene na Crkvu Svetih Flora i Lavra u Lipljanu”, govori Srni Radiša Stanković, koji sa sinom srednjoškolcem živi u polusrušenoj kući. On veli da svakodnevno preživljava strah za život sina koji, da bi otišao do škole u Gračanicu, mora proći kroz Mostine, dio Lipljana u kome su 1999. godine kidnapovana i ubijena trojica Rabovčana.

“Ne znam kako više uopšte dišem, jer je prostor pod nebom za nas sve uži”, utučen govori Stanković i navodi da živi okružen dvjema albanskim porodicama, kojima su njegovi rođaci morali da prodaju kuće u kojima su rođeni i njihovi djedovi.

“Mogu samo da kukam. Uzalud se žalim kosovskoj policiji i ovim našim Srbima koji rade u kosovskim i srpskim institucijama. Kosovska policija za svaku prijetnju ili, pak, štetu koju mi nanose komšije optuži mene, dok ovi iz srpskih institucija okreću glavu i kažu kako nisu ovlašćeni”, pojašnjava Stanković. On dodaje da u posljednjih desetak godina spava na nogama, jer se plaši za život sina, ne za svoj.

Podnosio je zahtjeve srpskoj opštini Lipljan, obraćao se načelniku Kosovskog upravnog okruga i molio ljude zadužene u ministarstvu za povratak samoproglašenog Kosova da mu daju pomoć da zamijeni dotrajala ulazna vrata, polomljene prozore i strujomer, koji je sagorio pošto su mu komšije Albanci prebacili žicu preko dovodnih kablova za struju i izazvali požar.

“Od tada više nemam mira, ali šta da radim, jedino mi ostaje da sa sinom trpim i ćutim i ‘bolujem’ zbog nepravde, jer pomoć dobijaju oni dobrostojeći i imućni, oni koji rade i u kosovskim i u srpskim institucijama i oni koji su u rodbinskim vezama sa ljudima na vlasti, dok nama običnim ljudima za koje znaju samo kad su izbori ne pripada dio kolača”, rezignirano priča ovaj Rabovčanin.

On navodi da njega i još minimum petnaestak porodica od ukupno 28, koliko ih je ostalo u Rabovcu, boli to što se pojedinim porodicama grade kuće, daju stanovi, poljoprivredne mašine, djeca zapošljavaju, dok oni “ničiji” ne mogu da dobiju ni socijalnu pomoć. U prilog tvrdnji o zloupotrebi pomoći koju država Srbija širokogrudo šalje Srbima na Kosovu i Metohiji govori i to što je jedan od visokih funkcionera srpskih institucija u Kosovskom upravnom okrugu prije nedjelju dana, prema nalogu odgovornih u Srpskoj listi, morao da vrati sejalicu, koju je dodijelio svom ocu.

“To je samo kap vode u moru jer većina tih mašina koja je data navodno Srbima u Rabovcu je prodata, a novosagrađene kuće zvrje prazne”, priča Ljubiša Mihajlović, koji je zbog prijetnji i neprestanih napada albanskih ekstremista koji su trajali godinama morao da šestočlanu podoricu iseli iz Rabovca.

Mihajlović podsjeća da je tražio pomoć, koja je odbijena.

“Molio da mi daju materijal da renoviram kuću staru skoro sto godina, ali su mi ljudi u vlasti, iako je komisija bila na licu mjesta, odbili zahtjev i napisali da ja, navodno, živim u petnaestak kilometara udaljenom Livađu”, ističe on. Mihajlović kaže da mu ništa drugo nije preostalo već da tri kćerke i jednog sina izmjesti iz Rabovca, iščekujući, kako naglašava, da će doći kraj kriminalu i korupciji čiju cijenu plaća srpstvo, kako bi se vratio na svoje ognjište.

Mihajlovići i Stankovići su oslonjeni na Crkvu Svete Nedelje koju su mještani sazidali o svom trošku prije tridesetak godina i obnovili i uredili prije nekoliko godina.

“Vjerovali smo i vjerujemo da ima života u Rabovcu, ali neko iz vlasti iz Beograda mora staviti tačku na kriminal ljudi kojima ni zaklinjanje u crkvi nije sveto”, veli Mihajlović. On navodi da upravo oni koji o svetim danima dođu u crkvu ništa manje nisu podstrekači raseljavanja Srba iz Rabovca od albanskih ekstremista zbog kojih niko od Rabovčana ne smije obrađivati stotine hektara njiva oslonjenih na Trn i Kosin i posebno one rodne njive oslonjene na Sitnicu uz put Rabovce – zloglasne Mostine.

Mihajlovići i Stankovići, koji brojčano čine većinu preostalih Srba, poručuju da će opstati u Rabovcu, ali mole nadležne vlasti iz Beograda da u Rabovce pošalju odgovorne ljude koji će snimiti situaciju i, kako je to uradila Srpska pravoslavna crkva, stave pod zaštitu sirotinju i “ničije” Srbe.

Paroh lipljanski Dragiša Jaredić tokom posjete dopisnika Srne Rabovvu obećao je da će Crkva pomoći Stankoviću da zamijeni stolariju, ali je zamolio da vjerni narod ne odustaje od života u Rabovcu, jer, kako je rekao, “Bog vidi sve”.