Spasavanje iz pećine: Sve je bila laž, dječake su vezali i “drogirali”

Dvanaest dječaka koji su danima, prošle godine, bili zarobljeni u pećini na Tajlandu spasioci nisu iz nje izvukli onako kako su tada mediji izvještavali.

Da su 12 dječaka i njihov trener zarobljeni u pećini Tam Luang u Čijang Riju na Tajlandu bila je vijest koja se velikom brzinom proširila svijetom. Za tili čas našla se na svim naslovnim stranama sajtova i vijestima televizijskih programa širom svijeta.

Fudbaleri i njihov trener ostali su zaglavljeni u pećinama 23. juna, poslije obilnih kiša koje su izazvale poplave i presjekle im put napolje. Dječaci su bili starosti od 11 do 17 godina i bili su članovi fudbalskog kluba “Divlji veprovi”, kada su tog kobnog 23. jula ušli u pećinu u koju ih je poveo njihov trener.

Ostali su zaglavljeni, a slučajno su ih pronašli britanski ronioci poslije gotovo 10 dana. Za njihovo izvlačenje iz pećine bio je potreban dobro osmišljen plan spasavanja zbog nepristupačnosti pećine.

Spasavanje dječaka trajalo je danima.

Novinar Lijam Kokren otkrio je da spasavanje dječaka nije baš bilo onakvo kako su ga mediji tada opisivali.

Dječaci su, kako je otkrio Kokren, bili drogirani i vezani.

Ronioci su morali da rade brzo, a jedan ekspert je rekao:

“Ako zaronimo sada, neki će umrijeti, ali ako ne ronimo, svi će umrijeti i na kraju ćemo samo da izvlačimo 13 leševa.”

Da bi smirili roditelje dječaka, rekli su im da ronioci uče dječake da plivaju, jer su baš svi bili neplivači. Tu vijest prenijeli su svi mediji, kao i da će sa svakim djetetom plivati po dva ronioca, jedan ispred, drugi iza njega i da će svi imati maske i bocu sa kiseonikom. To ipak nije bilo tačno.

Oni koji su se nalazili u blatnjavom tunelu znali su da dijete koje nikada nije ronilo nije imalo šanse da preroni toliki put i sve podvodne tunele. Jedina šansa im je bila da im daju sedative, uspavaju ih i stave maske i boce sa kisikom, kako bi ih ronioci prenijeli na površinu.

Ipak, postojala je bojazan da im maske spadnu, jer trebalo je naći one koje će im odgovarati, kako se ne bi udavili. Samo četiri maske su bile odgovarajuće, a postojala je bojazan da čak ni one neće odgovarati svima.

Sediranje dječaka se pokazalo kao potencijalni problem, jer je za tako nešto bio potreban specijalista. Poziv je otišao dvojci iskusnih ronilaca doktoru Ričardu Harisu, anesteziologu, i njegovom dobrom prijatelju Krejgu Čelenu, takođe roniocu, koji je penzionisani veterinar.

Doktor Hari, koji inače drži obuku za spasilačke timove ronilaca, imao je težak zadatak da uspava dječake, dok je njegov prijatelj imao zadatak da ih provjerava tokom akcije spasavanja, kako se slučajno neko od njih ne bi probudio.

Obojica su znali u šta se upuštaju kao i to da akcija spasavanja može da krene po zlu, pa su zbog toga i tražili diplomatski imunitet od tajlandske vlade. Postojala je realna opasnost da neko od dječaka umre, a oni nisu željeli da za to budu optuženi niti da snose odgovornost.

Bilo je tu mnogo toga što je moglo da pođe po zlu. U akciju spasavanja upustio se i Saman Gunan (37), koji je bio u tajlandskoj mornarici i koji se godinama bavio ekstremnim sportovima.

On je dvojici ljekara bio podrška i njegov zadatak je bio da nosi rezervne boce, koje će ostavljati na određenim mjestima, ako im zatrebaju. Svoj zadatak je ispunio, postavio je boce na strateškim mjestima, ali se sa tog zadatka, nažalost nije vratio.

Njegovo tijelo je nađeno kako pluta u mutnoj vodi. Niko nije siguran šta se zapravo dogodilo i da li je možda njegova boca “zakazala”.

Njegova smrt je poljuljala sve učesnike u ovoj akciji, jer ako jedan bivši marinac ne može da izađe odatle – kako očekivati da će to uspjeti dječaci i njihov trener.

Za doktora Harija, ključno pitanje je bilo koji koktel lijekova je pravi. Ovakva akcija nikada do tada nije sprovedena, pa ni sam doktor Harvi nije mogao da se osloni na već postojeće preporuke.

Zbog toga je odlučio da dječacima prvo da tabletu anksiolitika ksanaksa, kako bi ih oslobodio straha, potom injekciju ketamina u nogu da ih uspava. Ketamin djeluje brzo, traje samo sat, pa je zbog toga u toku akcije možda bilo potrebno da ronioci ponovo dječacima ubrizgaju već spremljene injekcije.

Posljednji, treći lijek koji su dječaci dobili ubrizgan im je u nogu. To je bio atropin, čija funkcija je bila da smanji proizvodnju pljuvačke od koje bi mogli da se udave.

Doktor Hari nije bio siguran da će koktel lijekova koji je spremio biti djelotvoran, a čak je kasnije priznao da je u jednom trenutku pomislio da su šanse da uspije ravne nuli. Ostali, koji su bili uključeni u cijelu akciju, oni koji su na sve gledali sa više optimizma, nisu očekivali da će baš svi dječaci biti spaseni… Neke procjene su govorile da bi, tokom akcije, čak pet dječaka moglo da izgubi život.

U međuvremenu, dječaci su se u pećini mentalno pripremali za akciju spasavanja. Kada im je rečeno kakav je plan akcije, nisu se uplašili niti su plakali. Željeli su samo da što prije izađu napolje.

Jedan ronilac im je donio specijalni vodootporni papir, kako bi svojim porodicama napisali oproštajnu poruku ako im se nešto desi tokom akcije spasavanja. Tako bi njihove porodice mogle da imaju njihove posljednje reči.

“Ne brinite za nas. Kad izađemo želimo odmah da odemo kući. Nemojte da nam dajete previše domaćih zadataka”, napisao je jedan od dječaka.

Na dan akcije spasavanja, svi koji su u njoj učestvovali nisu znali da li će postati heroji ili će se suočiti sa smrću ove dece.

Doktor Hari je dječacima dao injekciju, a onda bi jedan od ronilaca uzeo onesvješćenog dječaka i transportovao ga kroz poplavljenu pećinu. Nakon prolaska kroz mutne kanale zaustavljali bi se u komorama u pećinama u kojima su se nalazili ostali spasioci kako bi provjerili stanje dečaka i da li im je potrebna nova doza sedata.

Četrnaestogodišnji Note je bio prvi na redu za polazak. Obukao je ronilačko odijelo i potom progutao sedativ. Anestetičari su uboli dva šprica u njegovu nogu i dječak je pao u nesvest.

Stavljena mu je boca sa kiseonikom i maska koja prekriva cijelo lice. Poslije 30 sekundi, Note je počeo da diše normalno. Ronioci su mu vezali ruke oko zglobova i fiksirali ih na leđima, kako ne bi pokušao da skine masku ukoliko bi sedativi prestali da djeluju.

Britanski ronilac Džejson Malinson se javio da prvi izvede zaron. Zakačio je dječaka za sebe na sličan način kao što se vezuje tandem padobranaca.

Zaron se odvijao u etapama, budući da je visina pećine ostavljala nepotopljene komore u kojima su kontrolisali stanje dječaka.

“Na momente je djelovalo veoma obeshrabrujuće, ali sam uspješno napredovao ka šestoj komori”, rekao je Malinson. Dječak je bio živ i normalno disao. Sve se odvijalo po planu.

Kada je Note konačno izveden na suvo, skinuli su mu masku. Ljekari su mu provjerili disanje i pljuvačku. Sve je izgledalo dobro.

Više od 100 ljudi je bilo uključeno u akciju izvlačenja dječaka. I pored toga što je bilo nekoliko “nervoznih” i neizvjesnih momenata i ostalih 12 dječaka je izvučeno živo i zdravo.

Po oporavku, nisu se sjećali neizvesnih trenutaka kroz koje su spasioci prošli tokom akcije. Ketamin je prekinuo vezu njihovih misli i realnosti, pa je većina njih operaciju spasavanja provela u dubokom snu.

 

Izvor:(B92)

 

 



Ostavite komentar: