Pripadnik KFOR-a oslobođen optužbi: Od ubistva Žarka i Slavka prošle 24 godine
13.06.2023. | 13:37Na suđenju u Koblencu njemački potporučnik Ferk je oslobođen optužbi za ubistvo dvoje Srba, jer je navodno izvršeno u “samoodbrani”.
Prvog dana ulaska pripadnika Kfora u Prizren, 13. juna 1999. godine, od ruke vojnika u uniformi njemačke vojske, likvidirani su Srbi Žarko Andrijević, portir u preduzeću “Kosovovino” i njegov prijatelj Slavko Veselinović, zvani Bosanac, radnik prizrenske “Elektrodistribucije”.
Prvi put su nakon Drugog svjetskog rata i Šumarica, Banjice i drugih stratiša srpskog naroda, Nijemci ponovo mučki likvidirali Srbe.
U obojicu je, kod Glavne pošte u strogom centru Prizrena, ispaljeno tačno 220 metaka iz, što je narod nekada nazivao, “švapskih šmajsera”, a snimak surove likvidacije objavljen je 2009. godine na internetu.
Žarko sa prijateljem je izrešetan, samo zato što je krenuo da nabavi mlijeko za bebu, kako su ispričali njegovi rođaci.
“Žarko je tog dana došao kod mene i mog oca Blagoja u selo Drajčići, petnaest kilometara od Prizrena. Dovezao je majku Koviljku, zatim taštu, kao i suprugu Danijelu i dvoje maloljetne djece, Tamaru, uzrasta dvije i po godine i Darka, bebu od šest mjeseci. Da ih skloni od zla, kojeg su odmah po ulasku njemačkih pripadnika Kfor-a, a pod njihovim blagoslovom, počele da čine šiptarske zločinačke horde nad srpskom nejači u Prizrenu”, otkrio je Arsa Blagojević, brat od ujaka pokojnog Žarka.
Na snimku koji se nalazi na društvenim mrežama, vidi se sam čin ubistva Andrijevića i Veselinovića. Obojica su bili u uniformama rezervista oružanih snaga SR Jugoslavije, kao od marta 1999. godine stotine hiljada muških glava u Srbiji.
Okrvavljeno Žarkovo lice postalo je simbol sudbine mnogih Srba sa Kosmeta.
“Ja sam Srbin, ja moram da umrem. Ne snimaj me, vodite me u bolnicu. Vode, malo, vode”, posljednje su riječi Žarka Andrijevića, oca Tamare i Darka.
Na suđenju u Koblencu, njemački potporučnik Ferk je oslobođen optužbi za ubistvo dvoje Srba, jer je navodno izvršeno u “samoodbrani”. Žarko i Slavko su bili u poluraspadnutom “pezejcu”, a njemački vojnici u oklopljenim bornim vozilima.
Njemački vojnici su imali repetirano oružje sa prstom na gotovs, a dvojica srpskih rezervista automatske puške sa cijevima u kojima nije bilo metaka i okrenutim prema podu automobila.
“Nisam ubio zato što sam htio, već zato što sam morao, i pogodio sam pravo u metu”, rekao je ponosno Ferk pred sudijama, koje su ga oslobodile odgovornosti.
Međutim, tragedija porodice Andrijević nije se ovdje završila. Sedmicu dana nakon likivdacije sina, ubijena je i Žarkova majka Koviljka. Izrešetana je ispred objekta nekadašnje Medicine rada Doma zdravlja u prizrenskom naselju Ljakurić.
Tragala je za istinom o tome gdje je sahranjen njen sin, jer u junskom kosmetskom metežu, pod patronatom Ujedinjenih nacija, niko nije želio da joj saopšti običnu ljudsku istinu, gdje je grob njenog djeteta, koga je sama othranila nakon smrti supruga.
“Tetka je ubijena samo zato što je govorila srpski, a rafal iz puške šiptarskih terorista teško je ranio i prijateljicu, a Žarkovu taštu, koja je kasnije preminula. Ubijene su ni krive, ni dužne. Žarko je ubijen mučki od njemačkog, a tetka i prija od šiptarskog metka”, glasom punim tuge priča Blagojević.
On još ističe da kobnog dana nije htio da pusti Žarka i njegovog prijatelja Slavka da iz njegove kuće odu za Prizren.
“Žarko mi je rekao, brate vraćam se sutra. Kako je objasnio, morao je da ide po svoja kola i kako bi kupio mlijeko za malog Darka, pa da narednih dana nekako nastave do centralne Srbije. Mališan nikada nije dočekao to mlijeko, niti je odrastao uz oca. Kao i mnoga srpska djeca koja su nakon Hitlerovog bezumlja odrastala bez očeva zbog njemačkih rafala”, rekao je za kraj.
