Patrijarh Porfirije o herojima Vučijeg dola: Išli u bitku iz ljubavi prema Bogu i svom rodu

29.07.2026. | 13:22 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije poručio je danas da je Vučiji do mjesto duhovne snage i svetosavskog nasljeđa.

Patrijarh je nakon liturgije koju je služio u Hramu Svetog sveštenomučenika Atinogena povodom 150 godina od Bitke na Vučijem dolu naveo da je, uprkos imenu koje asocira na surov kraj, riječ o mjestu velikog duhovnog značaja gdje su se ljudi okupljeni oko svetosavske tradicije opredjeljivali za trajne duhovne vrijednosti.

“Pravoslavni Srbin, bilo gde u Evropi i bilo gde da se nalazi, svugde ima jedno te isto ime i prezime, označen krstom Hristovim i znakom NJegovim. Ime i prezime svakoga od nas jeste Sveti Sava – Rastko Nemanjić”, istakao je patrijarh Porfirije na mjestu gdje su srpski junaci prije 150 godina izvojevali pobjedu nad mnogobrojnijom turskom vojskom.

Njegova svetost je zahvalio Gospodu što je ljude okupljene na liturgiji sabrao u Vučijem dolu.

“Veliki si, Gospode, što si nas danas u ovu lepotu sabrao, u ovaj, po imenu naizgled divlji i negostoljubiv kraj, u Vučiji do, ali u isto vreme, po onome što se ovde zbilo, mesto lepote, mesto duhovno i mesto prisustva blagodati Duha Svetoga. Ovde su oni koji su se nazivali imenom Svetoga Save. Ovde su svetosavci znali da je zemaljsko zamalena carstvo, a nebesko uvek i do veka”, poručio je patrijarh.

Patrijarh srpski je istakao da su oni koji su na Vučijem dolu žrtvovali zemaljsko za nebesko mogli da, kako se to danas kaže, izmijene svoj identitet i dobiju komfor, privilegije i olakšice.

Patrijarh je dodao da se svako iskušenje i teškoća ljubavlju Božijom, njegovom silom i snagom, molitvom i podvigom mogu prevazići i pobijediti.

NJegova svetost je naglasio da su vučedolski junaci imali poziv i da su bili prizvani, odlazeći u bitku iz ljubavi prema Bogu i prema svom rodu i bližnjima.

“Zato nisu žalili svoje živote i trud. Znali su da zbog te ljubavi sve biva po promisli Božijoj i da sve ono što čovek ne može da učini sam, ali učini koliko može, koliko do njega stoji, Bog dodaje i usavršava”, rekao je patrijarh Porfirije.

Bitka na Vučijem dolu opjevana je uz gusle i ušla u narodno pjesme u kojima se opisuje bitka kada su 29. jula 1876. godine najhrabriji Hercegovci, Brđani i Crnogorci do nogu potukli moćnu tursku vojsku.

Vučiji do je mjesto gdje se sabljama i krvlju kovala sloboda. Tursku vojsku, sa oko 45.000 vojnika, raspoređenu u 24 bataljona sa 12 topova predvodio je Muhtar-paša, a srpske snage sa oko 14.000 boraca nastupale su u 17 crnogorskih i 11 hercegovačkih bataljona sa četiri topa.

U Bici na Vučijem dolu poginulo je i ranjeno više od 4.000 Turaka, ubijen je Selim-paša, tri miralaja /pukovnika/, 168 drugih oficira, a zaplijenjeno oko 3.000 pušaka i 21 zastava.

Crnogorsko-hercegovački gubici bili su 70 poginulih i 118 ranjenih. Velika pobjeda na Vučijem dolu odjeknula je Evropom. Ruski car Aleksandar drugi nagradio je ordenom knjaza Nikolu, kao i komandante vojvode Boža Petrovića, Petra Vukotića, Iliju Plamenca i Marka Miljanova.

Bitka na Vučijem dolu nagovijestila je konačan odlazak Osmanske carevine iz crnogorsko-hercegovačkih brda.