Ona je zapravo Dara iz Jasenovca: Jelena je opisala sve strahote logora smrti

Jelena Buhač Radojičić je još kao dijete preživjela golgotu jasenovačkog logora, a na konferenciji za medije govorila o filmu “Dara iz Jasenovca”.

Ona je navela kako je ona, zapravo, “Dara iz Jasenovca”.

“Film vrsnog reditelja Predraga Gage Antonijevića, snimljen je na bazi moje istinite priče. Ja sam zapamtila kako su ubili brutalno, preda mnom, onu ženu koja je sakrila zlato u punđi, majka nije mogla da mi skloni pogled iako je okrenula moju glavu ka kecelji. Ta trauma ostala je trajno zabilježena, kao i trenutak kada su nas razdvojili od naše majke i kada su mi odnijeli brata. Nekada me sve te traume bude noću. Imala sam sreće. Spasila me je Diana Obekser Budisavljević. Međutim, ni danas ne znam sudbinu moga brata, jer smo bili razdvojeni. Možda i moj brat živi negdje i ne zna da je Srbin, jer bio je samo beba”, rekla je na početku Jelena.

Buhač Radojičić je tokom konferencije pokazala i logoraške kartone.

“Došla bih i na jednoj nozi samo da pokažem logoraški karton lično, da bi se skinula anatema sa filma o Dari iz Jasenovca gdje su neobavješteni novinari napisali da se radi o ‘srpskoj mitomaniji’ i fikciji, da se Jasenovac nije dogodio i da nije bio logor za Srbe. Imala sam samo sedam godina, a već sam bila u logoru Jasenovac. Izgubila sam 89 članova bliže i dalje porodice. Jasenovac se zaista desio. Aušvic se zaista dogodio. Zato zaustavimo reviziju. Još smo živi. Sjećamo se. Budimo glas nevinih žrtava”, rekla je Jelena, piše Kurir.

Inače, u tekstu iz 2017. godine, Jelena je opisala kroz kakve sve strahote je prošla. Ustaše su joj ubili oca, brata, babu i djeda.

“Sa majkom Anom i dva brata Živkom (9) i Ilijom (2) stigla sam u aprilu u jasenovački logor Stara Gradiška. Bili smo stalno gladni, dobijali smo samo jedan obrok, a kažu da su nam u taj jedini obrok sipali sodu, ali vjerovatno ne dovoljno da nas ubije”, priča Jelena.

Logoraši su stalno bili gladni, nije bilo soli, hljeba, a vodu su pili iz bunara koja se miješala sa fekalijama, jer su oko bunara zatvorenici vršili nuždu.

“Još se sjećam da sam stalno bila gladna, ali da mi je majka objasnila da smo u logoru i da nema hljeba. Sjećam se da sam stalno vadila mrvice iz njenog džepa”, priča Jelena.

Razdvajanje od majke bilo je nešto najstrašnije za nju i braću, a nikada nije i neće zaboraviti vrisku mališana koje odvode od roditelja.

Ostavite komentar: