Majka ubijene Vanje uputila pismo sudu: “Poslala sam dijete u školu, a pronašla u kovčegu”

12.06.2025. | 08:35

Zorica Gorčevska, majka ubijene četrnaestogodišnje Vanje, juče je preko svog advokata poslala pismo sudu koje nije pročitano do kraja.

Dio je predstavljen, a sudija Ivica Stefanovski je rekao da se ne može pročitati do kraja jer se ne odnosi na imovinsko-pravni zahtjev o kome je trebalo da se izjasne oštećeni.

Neutješna majka kaže da “traži pravdu – pravdu za Vanju”.

U emotivnom pismu, ona objašnjava da joj suđenje ne daje mir i da se osjeća kao da sahranjuje svoju kćerku svaki dan.

Pismo majke

Pismo majke dostavljeno je Skoplju.

– Časni sude,

Obraćam vam se, ne samo kao Vanjina majka, već kao osoba koja živi sa najtežim i neobjašnjivim bolom.

Skoro godinu dana, cijela javnost je pažljivo pratila ovo mukotrpno suđenje. Svi optuženi su se izjasnili da nisu krivi po optužbama. Tokom suđenja predstavljeni su brojni fizički dokazi i svjedočenja. Svakodnevno i svuda čujemo razne teorije zavjere, odbrane zasnovane na navodnom političkom progonu, namještaljke, bezbroj prigovora… Ali, nažalost, jedna činjenica ostaje neosporna – Vanja više ne postoji.

Oteli su je i odveli. Ubili su je nemilosrdno, na najbrutalniji način. Moje dijete. Kada bismo čuli za neki nesrećan događaj u svijetu, govorila bih svojim dvema kćerkama da se takve stvari ne dešavaju u Makedoniji, u našoj zemlji. Bile su daleko od mene.

Ali desilo se. I desilo se meni, mojim najmilijima. I ne smije se ponoviti. Nijedan roditelj ne bi trebalo da doživi ono što sam ja doživjela, da pošalje svoje dijete u školu i pronađe ga u kovčegu nedjelju dana kasnije. Vanja nije samo broj. Vanja je bila život, sa očima, sa glasom, sa planovima.

Bila je kćerka, sestra, nećaka, rođaka, prijateljica. Imala je 13 godina i, kao i svaki učenik devetog razreda, radovala se svojoj dugo očekivanoj maturi. Sa svojim drugovima iz razreda napravila je planove za zimski i ljetnji raspust i pripremila se za nove izazove sa kojima će se suočiti u srednjoj školi – žalila je što je odvojena od svojih drugova iz osnovne škole.

Voljela je da gleda stare filmove iz 70-ih i 80-ih. Znala je zastave i prestonice bukvalno svake zemlje na svijetu. Kada je bila zainteresovana za temu, ona je proučavala detaljno, pronalazeći odgovor na svako pitanje. Zanimala ju je istorija, a najviše od svega je željela da proučava holokaust – nije mogla da shvati kako se takvo zlo može dogoditi tolikom broju ljudi.

Svakog jutra bi se spremala za školu uz muziku. I tog jutra – njenog posljednjeg jutra, ustala je, pustila svoju omiljenu pjesmu i, pjevušeći, spremila se za školu. Ispratila sam je do vrata i rekla: ‘Vidimo se kasnije, mama.’ To je bio posljednji put da sam je vidjela.

Vanja nije doživjela finalne ispite. Nije doživjela putovanja sa svojim drugovima iz razreda, nije doživjela izazove srednje škole, nova prijateljstva, prvu ljubav, stvaranje sopstvene porodice i ostvarenje ličnih ambicija.

Čitava generacija djece, Vanjini drugovi iz razreda, doživjela je intenzivnu traumu zbog njene nasilne smrti. Dugo očekivanu maturu dočekali su u suzama, ne želeći da se zabavljaju bez svog prijatelja.

Vanja je iza sebe ostavila šokirane i slomljene roditelje, rođake, rođake i prije svega – sestru koja ne zna kako da nastavi svoj život. Njih dvoje su odrasli sa uvjerenjem da će, šta god da se desi, imati jedno drugo.

Dijete koje sam odgajala sa ljubavlju, sa pažnjom, sa snovima. I ti snovi – svaki od njih – su mi oduzeti. Hladnokrvno. Sa bijesom. Sa nehumanošću. Prošlo je godinu i po dana. Živim taj radni dan svaki dan. Kako neko može da vrši moć nad životom koji je tek počeo?

Ovo suđenje mi ne daje mir. To je moj svakodnevni pakao. To budi traumu, tugu i okreće traku bola iznova i iznova, kao da sahranjujem Nju svaki dan. Ali moram da budem dio procesa, ne po izboru, već po potrebi. Moram da budem dio procesa za Vanju, ali i za sve majke. Da li će zlo dobiti kaznu koju zaslužuje, ili ćemo poslati poruku da život djeteta ne vrijedi ništa? Časni sude, te večeri kada sam posljednji put odvedena da vidim svoje mrtvo dijete, rekla sam inspektoru kroz suze: “Ne dozvolite da se ovo dogodi drugom djetetu.”

Sada upućujem isti apel vama – u ovoj sudnici ne sudimo samo ubistvu Vanje – mi sudimo o pravu svakog djeteta u ovoj zemlji da živi. Da raste. Sanjati. Ne dozvolite da se ovo ponovi. Takav zločin ne treba tolerisati. Roditelji više ne smiju da plaču i mole za pravdu. A sada tražim pravdu. Pravda za Vanessu. Hvala vam.