Jeziva ispovijest koleginice Veljinog koljača: Dobro sam prošla, bar nisam pretvorena u ćevape

Ljudi su se u hodniku sklanjali od njega. Sam taj pogled je izazivao jezu. Iskreno, nisam se mnogo iznenadila kad sam ga vidjela na slici sa Belivukom i čovjekom kog će nekoliko trenutaka kasnije iskasapiti i odsjeći mu glavu.

Ovo priča bivša radnica Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje (RFZO), koja je svakog dana, zbog prirode posla, sretala Srđana Lalića, monstruma iz klana Veljka Belivuka.

Sagovornica je mjesecima radila s njim. Lalića je tamo doveo ujak, rođeni brat njegove majke Momčilo Babić, tadašnji direktor zdravstvenog fonda, sada ambasador Srbije u Slovačkoj. Uspomene na ove susrete, kaže ona, nisu nimalo prijatne. Ni njoj ni ostalim njenim bivšim kolegama. U međuvremenu je napustila RFZO i sada radi u jednoj privatnoj firmi.

“Srđan Lalić je 1. novembra 2013. doveden u RFZO. U početku niko nije znao da mu je Babić ujak, ali se to kasnije pročulo. Nije ni čudo, s obzirom na to kako se ponašao od samog starta. Doveden je na poziciju IT stručnjaka i odmah je postavljen za šefa IT sektora u fondu, u filijali za grad Beograd. Početna plata mu je bila oko 70.000 dinara. Za to vrijeme bila je to solidna zarada”, kaže bivša radnica fonda koja je Lalića viđala maltene svakog dana jer se on dosta kretao po zgradi i obilazio kancelarije, prenosi Kurir.

Od starta je, tvrdi, bio veoma bahat.

“Ponašao se po modelu: ‘!Alo, bre, znate li vi ko sam ja? Ja mogu sve, a meni niko ne može ništa!’ Na posao je dolazio kada je htio, isto tako i odlazio. Svi smo mi striktno sjedeli puno radno vrijeme, odlazili na pauzu u propisanom terminu, međutim, za njega to nije važilo. I da nismo znali ko ga je doveo, lako bismo zaključili da ima jaka leđa”.

Na pitanje da li se s nekim sukobljavao, ona odgovara da su svi trudili da se od njega sklanjaju i da što manje s njim komuniciraju.

“Nije bilo mnogo sukoba, ali samo iz tog razloga. Ja sam u hodniku, kad ga vidim, prelazila diskretno na drugu stranu da se ne mimoiđemo na bliskoj razdaljini. Ipak, zbog mog posla često sam morala da radim s njim i to nije bilo nimalo prijatno. I inače je bio veoma konfliktan, jednom se pred deset ljudi izdrao na koleginicu, stariju ženu, kojoj je sve vrijeme drhtala brada, a ruke su joj se toliko tresle da nije mogla olovku da drži u ruci. Mislim da je poslije otišla na bolovanje”, priča bivša radnica RFZO i nastavlja:

“Znao je i da omalovažava druge ljude. Potcjenjivao je stručnjake koji su tu radili 20-30 godina. Nije imao poštovanja ni prema starijima ni prema najbližim kolegama.”

Zbog svega ovoga, čim je Babić, njegov ujak, otišao iz RFZO, podnijevši ostavku, Lalić je premješten, a nedugo zatim je i otišao iz fonda.

“Zvanično, razlog je bio neuklapanje s kolegama. Prebačen je u centralu RFZO, gdje je od 7. avgusta 2014. bio na poziciji šefa odseka za održavanje informacionih sistema, ali i tu je bila ista priča. Bahatost i nepoštovanje, jednostavno, moglo mu se. Ovog puta zaštitnik nije bio ujak, već majka Momira Lalić, koja je tada bila na veoma visokoj poziciji u drugom fondu, penzijsko-invalidskom (PIO). Sjećam se, moja prijateljica i tadašnja koleginica koja je preko 20 godina radila u RFZO imala je sukob sa Srđanom. Da nije žensko, sigurna sam, po onom što sam vidjela, da bi fizički nasrnuo na nju. Ovako je samo vikao i psovao je. Čak joj je u jednom trenutku poručio da neće dobro proći. Iz ove perspektive, ta prijetnja je više nego jeziva.”

Podsjetimo, Lalić je u Belivukovom klanu bio zadužen za nabavku i održavanje kriptovanih telefona skaj, putem kojih su kumunicirali i razmenjivali fotografije zločina i masakriranih žrtava.

Cijele noći nisam oka sklopila

Ova sagovornica koja je radila sa Lalićem kaže da cijele noći nije mogla oka da sklopi kada je vidjela jezivu sliku njega i Belivuka sa žrtvom koju su iskasapili.

“Tu noć nisam mogla da spavam. Kad god bih oči sklopila njegov lik bi mi se pojavio. Kada sam vidjela kako se smeje na onim fotografijama nad izmučenom žrtvom kojoj će uskoro odsjeći glavu, samo sam se vratila u period kad smo zajedno radili. Sama pomisao da sam često dijelila prostoriju s takvom osobom u meni izaziva mučninu i jezu. Tu noć sam pozvala koleginicu koja je takođe s nama radila, ni ona žena nije mogla da vjeruje. U jednom trenutku smo i ona i ja rekle: ‘Dobro smo prošle, bar nismo pretvorene u ćevape.’”

Ovako opisuje susrete sa Srđanom.

“Bila sam primorana da ga gledam maltene svaki dan. Prosto, takva je bila priroda našeg posla. Kad ga neko iznervira, iz očiju mu je isijavala vatra. Gledao je tako ledenim očima da smo se svi plašili da gledamo u njega. Bukvalno smo sklanjali poglede. Meni je to najviše ličilo na onu situaciju kad dijete napravi neki nestašluk, pa ne sme roditelje u oči da pogleda, sklanja pogled, radi nešto drugo. E tako smo mi izgledali kada bi on bio bijesan ili kada je imao sukob s nekim.”

Ostavite komentar: