Čuvala srpsku svetinju na Kosmetu: Preminula Vaska Perić, jedna od posljednjih Srpkinja iz Đakovice

09.11.2022. | 19:59

Živjeti godinama i decenijama u neprijateljskom okruženju, uz policijsko obezbjeđenje, odvojen od ostatka svijeta visokim zidinama i svakodnevno se moleći za svoj narod pravi je podvig za koji treba neizmjerna hrabrost.

Vaska Perić (75), Srpkinja koja je sa dvije monahinje boravila u crkvi Uspenja Presvete Bogorodice preminula je uz subotu u Đakovici, saopštio je privremeni organ Opštine Đakovica.

Ta crkva nalazi se u centru grada i obnovljena je prije desetak godina, jer je u potpunosti porušena tokom Martovskog pogroma 2014. godine.

Vaska je pored dvije monahinje i jedine srpske povratnice Dragice Gašić živjela u ovom gradu u kojem više nema Srba, a kojih je do 1999. godine bilo 12.500.

Vasiljka Perić sahranjena je juče u Đakovici. Sestra Vasiljka, porijeklom iz Kuča, rođena je u selu Stubla kod Đakovice a do 1999. godine živjela je u selu Piskote. Poslije ratnih zbivanja našla je utočište sa sestrom Poleksijom (sadašnjom Igumanijom Teoktistom) i još četiri žene pored stare crkve u Đakovici, pod zaštitom italijanskog KFOR. Od pogroma 2004. godine do obnove đakovačke crkve 2010, živjela je sa ostalim đakovačkim sestrama u Visokim Dečanima.

Dragan Šibalić na Fejsbuku je, njoj u čast, napisao malo o ženi koja je zaslužna za to što crkvena zvona u Đakovici i dalje zvone:

“Preminula je iskušenica Vasilija Vaska Perić jedna od posljednjih Srpkinja iz Đakovice, uz mati Teoktistu i Joanikiju. Neka joj je vječna slava! Imao sam tu čast da je upoznam i nikada neću zaboraviti njeno gostoprimstvo i tople riječi dobrodošlice kada sam posjetio manastir Uspenja Presvete Bogorodice u Đakovici 20. oktobra”, počeo je priču, pa nastavio:

Živjeti godinama i decenijama u neprijateljskom okruženju, uz policijsko obezbjeđenje, odvojen od ostatka svijeta visokim zidinama i svakodnevno se moleći za svoj narod pravi je podvig za koji treba neizmjerna hrabrost. Crkva Uspenja Presvete Bogorodice se pominje još u 16. vijeku kao metoh manastira Visoki Dečani. Kada je juna 1999. godine iz Đakovice odlazila srpska vojska, policija i narod u crkvi su ostale bake Poleksija, koja je tu inače živjela više od četiri decenije, zatim Nadežda, Dragica, Vasilija i Belka. Ostalih 12.500 Srba je ili protjerano ili napustilo svoja ognjišta. Pružale su pomoć i utočište nevoljnicima koji nisu imali gdje. Nastupili su teški i strašni dani puni neizvjesnosti. Vjerovale su da će se Srbi vratiti. Dane i noći provodile su u suzama moleći se Bogu. Čuvao ih je italijanski Kfor, a one su čuvale posljednje tragove srpstva u ovom gradu. Međutim zlotvorima i ekstremistima ni to nije bilo dovoljno – napisao je on.

Opisao je šta se desilo 17. marta 2004. godine.

“Tog dana Albanci su odlučili da izbrišu svaki trag srpskog postojanja i pravoslavlja u Đakovici. Sa crkve Svete Trojice koju su razorili 1999. godine sada su odnijeli i posljednji kamen. Nekoliko godina kasnije tu su sagradili park sa spomenikom majci Terezi. Crkva Presvete Bogorodice biva opkoljena hiljadama ljudi, ali i žena, djece… Hiljadama zlobnika. Letjele su kamenice, cigle, Molotovljevi kokteli, crkvu zahvata plamen. Baka Poleksija iz inata i prkosa se popela na zvonik crkve koju nije željela da napusti, ali su u posljednji čas nju i druge tri bake italijanski vojnici spasili. Ali crkvu nisu spasili. Spaljena je i razorena eksplozivom do temelja. Bake su prebačene u manastir Visoki Dečani. Baka Poleksija je od tada često uz pratnju Kfora dolazila na zgarište crkve i palila svijeću. Nije odustajala. Pričala je: „ Ovo je sveto mjesto, ovdje mora opet da se podigne crkva! Da se naši preci nisu molili ne bi mogli da opstanu 500 godina pod Turcima!“, kaže.

Naveo je da je Bog uslišio molitve ove bake, za koju kažu da je živa svetiteljka, piše Kurir.

“Na mjestu ruševina iznikli su nova kuća i konak, kao i crkva. Vratile su se i bake u aprilu 2009. U septembru 2011. Crkva je osveštana i postala je manastir. Baka Poleksija je od tada monahinja Teoktista, a pridružila joj se i mati Joanikija. Narednih godina upokojile su se gospodu Dragica, Belka i Nadežda, a evo juče i Vasilija – piše i navodi da gosti rijetko kad dolaze u ovaj manastir tako da su se mom dolasku iskreno obradovale. Izvan kapija nikada ne izlaze sem kada idu na liturgiju u Visoke Dečane i Pećku Patrijaršiju, kada monasi dolaze po njih. Monasi im donose hranu i sve što im je potrebno. Imaju svoju malu baštu i plastenik. Ove hrabre monahinje su dokazale da se ne plaše ničega jer služe Bogu i našoj pravoslavnoj vjeri. Dani im prolaze u molitvi za mir, za srpski narod, ali i za neprijatelje. Da im bog podari snage da vide kakvo su zlo počinili. Oči mati Teoktiste pune su dobrote i ljubavi. Cijela njena pojava zrači nekom božanskom energijom. Kaže da Bog sve vidi i da će sve srediti da dođe na svoje mjesto kao što je nekada bilo. „Samo da se Bogu molimo i svetinje da čuvamo, a oni što ruše treba da znaju da pravoslavlje ne mogu srušiti nikada!“ Ove heroine su nam pokazale put u budućnost, a na nama je da ih slijedimo. U ovoj maloj srpskoj oazi njima je najvažnije da manastir živi i da crkvena zvona zvone iako nažalost Srba više nema da ih čuju”, napisao je on.