“Zamrzivač je trebao privremeno poslužiti za skrivanje tijela…”

Ubistvo u Međimurju izazovno je za sve koji se bave forenzičkom psihijatrijom. Mnogi su se stručnjaci proteklih dana iskreno čudili okolnostima ovog zlodjela, gotovo svi su pristali ponešto reći, uz napomene da im o svemu nedostaje mnogo informacija i stručan uvid.

Al jedan je forenzički psihijatar bio neobično direktan, pa i bitno različit u ocjeni zločina od svojih kolega.

Stručnjak kojeg je ekipa 24sata.hr  kontaktirala nakon što je u medijima već objavljeno mnogo detalja o ubistvu, a Smiljana Srnec, sestra ubijene, završila u pritvoru, bez mnogo okolišanja izjavio je za pomenuti portal:

– I nije to baš tako neobičan i bizaran zločin. Radilo se o porodičnoj svađi koja je završila neplaniranim ubistvom, kao i u mnogo slučajeva koje stalno gledamo. Jednako tako, ubica nije psihotičan niti neubrojiv, a u pozadini svega nije nikakav monstruozni psihički sklop.

Plan se izjalovio

Kako je onda moguće da je cijela porodica živjela pune dvije decenije pokraj trupla? Jesu li bili prisutni neki skriveni motivi?

– Kad je djevojka likvidirana, ubica je učinio ono što mu je prvo palo na pamet. Vrlo je moguće da je planirao tijelo kasnije premjestiti iz škrinje, zakopati ga negdje. Ali tako je prošao dan da to nije odradio, pa još jedan, i onda se to pretvorilo u mjesece i godine. Shvatio je da mu laž prolazi, a okruženje i društvo u cjelini to su omogućili – od članova porodice, koji navodno nisu sumnjali u laži, do susjeda, koji su, kao, svašta sumnjali, a šutjeli o tome bez previše pitanja. I na kraju, do policije, koja je istragu obavila loše, da bi se nakon nekog vremena potpuno prestala baviti ovim slučajem. Znamo pouzdano da je Smiljana lagala kako joj sestra živi u inostranstvu, pa je li ikad itko provjerio je li uopšte prešla granicu – pita se jedan forenzički psihijatar dodajući da je evidentno kako je Simljana Srnec nakon ubistva naučila živjeti s negiranjem smrti vlastite sestre te s mehanizmom potiskivanja, koji se kroz godine takođe nauči, navodi 24sata.hr.

Kako kažu još neki psihijatri, ona nije psihotična. Živjela je relativno normalnim porodičnim životom, a da je bila psihotična, to bi se na njoj itekako vidjelo. Osim toga, da je psihoza u pitanju, proganjale bi je slike i duhovi onoga što je učinila, a svoje mentalno stanje ne bi mogla sakriti. Nije, što sad mnogima pada na pamet, gajila nikakav morbidan odnos prema truplu. Ali i psihijatri si postavljaju neka pitanja koja se nameću i laicima:

– Kako je ta porodica vjerovala stalno tim lažima? Ako je tvrdila da joj se sestra javlja, zašto nisu tražili dokaze, pisma, bilo što? Moguće je da je bilo određene disfunkcije u toj porodice. I kako je moguće da niko 20 godina nije taj zamrzivač otvorio, oprao, da nije nestalo struje nikad? Bio je slučaj, u jednom zabitom selu pokraj Novske, da je takođe sestra ubila sestru bez namjere, u svađi. Kad je vidjela što je napravila, odvukla je tijelo u nekakvo obližnje šipražje i svima dvije sedmice govorila kako joj je sestra otišla, otputovala. Da tijelo nije slučajno nađeno, ko zna koliko bi isto tako živjela u laži dok bi svi drugi pokraj nje možda i sumnjali, ali ne bi se previše time bavili, baš kao i u slučaju Jasmine Dominić – priča nam forenzički psihijatar dodajući da smo kao društvo postali nemarni prema svemu, i pretvorili smo se u ljude koji će, kad čuju da susjed zlostavlja dijete, zatvoriti prozor i praviti se da se ništa ne događa.

Proganjaće ih fantazije

Ako porodica Smiljane Srnec, kažu psihijatri, nije znala za tijelo u kući, svakako će im trebati stručna psihološka i psihijatrijska pomoć jer je ovo saznanje za njih bio golem šok. Ne odu li na psihološku obradu, zauvijek bi ih mogle proganjati fantazije o tomu što je bilo iza zatvorene škrinje i kako se sve odigralo.

Jedan od forenzičara kojeg su novinari 24sata.hr portala smo kontaktirali podsjetio je i na slučaj iz Zadra u kojem je muškarac udarcem srušio ženu, a ona je u padu dodatno lupila glavom i umrla. On je nakon ubistva najprije cijelu noć šetao psa, a potom se vratio kući, umotao tijelo u tepih i bacio ga u kontejner za smeće. Drugog dana komunalci su smeće odvezli, a ubica je nastavio živjeti u laži. No sam se slomio nakon godinu dana, otišao u policiju i sve priznao. Tijelo ni danas nije pronađeno, a on je osuđen na temelju svojeg priznanja. Često su odgovori na pitanja o nestalim osobama vrlo blizu, u porodici i među prijateljima, kazuju nam iskusni forenzičari.

Rijetki su slučajevi poput nestale Antonije Bilić, koju je ubio njoj nepoznati vozač kamiona…

 

Ostavite komentar: