Milan Martić: Zašto sam naredio granate na Zagreb

Nekadašnji predsjednik RSK, iz zatvora u Estoniji, javno, prvi put poslije 24 godine: Naredba je uslijedila kada su ustaše počele da nam ubijaju žene i nejač.Moćni diplomata mi je poručio da sam u hag sam sebe “poslao”.

Za dom spremni”, prebijanje srpskih mladića jer navijaju za Zvijezdu, i najstrašnija revizija istorije. sve to se događalo i 1990. godine. Nisam htio, ali morao sam tada da stanem na čelo narodnog ustanka protiv ustaštva koje je diglo glavu poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. kada je pobijedio Tuđman.

Ovako, u ekskluzivnoj ispovijesti za “Večernje novosti“, govori Milan Martić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske Krajine. Ovaj Srbin iz Knina, bivši policajac, danas haški osuđenik kome su svjetski moćnici “razrezali” 35 godina robije, poslije pune 24 godine otvorio je dušu za medije, i to iza zidina zatvora Vangla u Tartuu, drugom po veličini gradu u Estoniji. “Večernje novosti” su bile logičan izbor da se prisjeti početka strašnih devedesetih godina prošlog vijeka:

– Sjećam se da smo te 1990. dobili informaciju o novim policijskim crnim uniformama koje su podsjećale na odore ustaša iz Crne legije. Tražili su od nas i da nosimo šahovnice, kao i da prema diktatu iz Zagreba hapsimo Srbe. Tako nešto ogroman broj mojih kolega policajaca i ja nismo mogli da uradimo. Zato je buknula pobuna u Kninu jula 1990.

 

Mogao bi, kaže Martić, punih 10 dana da priča o svemu, i naglašava da ne želi sažaljevanje i da to “ne dozvoljava”. Ukazuje i na to da se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo u proteklih 29 godina, kada je pobjedom Tuđmana na izborima ustaštvo ponovo oživjelo. Sjeća se Martić da su njegove starije kolege te 1990. jednostavno otišle iz policije. Bio je, govori, dok sjedimo jedan naspram drugog ispred neprobojnog stakla ovog estonskog kazamata, jedini sa inspektorskim činom koga je sudbina izabrala da se stavi na čelo pobunjenog naroda, iako je u to vrijeme bio šef policijskog sindikata.

– Lično nisam vjerovao da Tuđman može da dobije izbore. U njegovoj kampanji mržnja protiv Srba bila je ogoljena do kraja. Ko bi povjerovao da će Hrvati listom glasati za tu politiku – pita se i dan-danas Martić, dodajući da Srbi u Krajini nisu mrzili Hrvate.

– Znali smo šta su nam napravili u Drugom ratu, plašili smo ih se potajno, ali nismo vjerovali da će u Evropi doći vrijeme da se ponovo rodi jedna takva nakaza od države. Mislili smo da Evropa to neće dati. Srbi ni danas ne mrze Hrvate, niti Hrvatsku, jer je to vijekovima bila zemlja naših pradjedova. Nažalost, reciprocitet od strane Hrvatske je izostao.

Martić nabrajajući imena Milana Babića, Gorana Hadžića, Radovana Karadžića, Milana Milutinovića i Slobodana Miloševića, govori i da su svi srpski predsjednici koji su se stavili na čelo otpora nastavku Drugog svjetskog rata – kažnjeni. Dodaje i da je bio prvi Srbin koji je “viđen” da će robijati za navodne ratne zločine i prvi “zabilježen” za Hag.

– Uslovno se može reći, bio sam prva žrtva pojave neofašizma u svijetu. Dogodila se akcija “Bljesak”, kada su ustaše 1. i 2. maja 1990. bukvalno pregazile Zapadnu Slavoniju, a pomoći nam nije bilo niotkuda. Naređenje da se gađa Zagreb kao upozorenje donijeto je iz očaja, kada sam dobio informaciju o stotinama pobijenih Srba, među kojima je bilo 57 žena i devetoro djece.

Ustaše su, sjeća se Martić, očistile cijelo područje gdje je nekada živjelo 15.000 naših sunarodnika, a “udar” na Zagreb, tvrdi Martić, bio je jedini način da bar pokuša da upozori Hrvate da će se svetiti onim što imaju.

– Već 3. maja, dok su srpske kuće u Zapadnoj Slavoniji još gorjele, javio mi se jedan moćni zapadni diplomata i rekao da sam se “upisao” da idem u Hag zbog ratnih zločina, navodi Martić za “Večernje novosti“.

Priča bivši predsjednik RSK bez zazora i o hrvatskim najavama da će poslije odslužena kazne morati da odgovara za navodne zločine i u toj zemlji. Prije dvadesetak dana, na TV je čuo da su mu u Zagrebu upravo napisali novu optužnicu “za neselektivno gađanje Karlovca i Jastrebarskog”.

– Ni to za mene nije ništa novo. U Hrvatskoj me pet županijskih sudova “častilo” sa oko 100 godina robije. Gotovo da je za širu javnost nepoznanica da su se 2014. Hrvati sa estonskim vlastima dogovorili da me tajno prebace u Hrvatsku, ali je taj plan osujećen. O svemu sam čuo pošto sam 2014. ponovo došao u hašku sudnicu da svjedočim na procesu Goranu Hadžiću. U Sekretarijatu Tribunala sam dobio ove informacije, ali cijeli skandal je, ipak, gurnut pod tepih, kaže Martić za “Večernje novosti“.

O zločinačkoj operaciji hrvatske vojske “Oluja” i potonjem progonu srpskog življa sa vjekovnih ognjišta Martić kaže da tako nije moralo da bude:

U Vensovom planu razmještanja snaga UN u Hrvatskoj do pronalaska mirovnog rješenja jasno je pisalo da UN garantuju Srbima opstanak na teritoriji pod njihovom zaštitom i piše da ukoliko UN ne mogu da obezbijede sigurnost Krajišnicima, Jugoslavija ima pravo da interveniše. U “Bljesku”, a potom i u “Oluji”, JNA nije preduzela niti jedan korak da nas zaštiti. Takođe, ni RS nam nije pomogla, iako smo i sa Palama imali sporazum o zajedničkoj odbrani – kategoričan je Martić.

Nekadašnji predsjednik RSK priča i o tome kako je više puta telefonom pred “Oluju” pokušao da od Miloševića čuje kako će reagovati na najavljenu akciju Zagreba. Kaže i da je dva puta bezuspješno dolazio u Beograd. Ipak se na kraju, kaže, sa Miloševićem čuo telefonom.

– Tih, posljednjih dana jula 1995, od Miloševića sam tražio da opovrgne tvrdnje tadašnjih hrvatskih medija “kako Vojska neće intervenisati u slučaju udara hrvatskih snaga na Krajinu”. Milošević mi je to obećao, ali ništa nije učinjeno.

Sreli su se Milošević i Martić poslije nekoliko godina, ali na sasvim drugom mjestu – u Hagu. Tu su, kaže, izgladili prijateljstvo.

– U Miloševićevom ponašanju nije bilo nimalo gordosti, već samo želja da odbrani srpski narod od monstruoznih optužbi koje nisu imale nikakve veze sa stvarnošću. Dogovorili smo se da mu budem svjedok za događaje u Krajini kada dođe vrijeme za to – sjeća se Milan Martić.

– Tražio je Milošević od mene da pričam kako je zaista bilo i da slobodno kažem da je tada ignorisao Krajinu. U tom trenutku možda mu je tako najviše odgovaralo, a meni je bilo u interesu da iznesem istinu. Poslije smrti predsjednika Srbije i SRJ, mogu samo da slutim da je od nekoga dobio obećanje kako Srbiji Kosovo neće dirati ako “da Krajinu”, i pretpostavljam da je to htio javno da kaže. Kako je umro – i to je pitanje.

Kroz zube, Milan priča o haškoj presudi od 35 godina zatvora. Podsjeća nas da ga je osudilo Sudsko vijeće kojem je predsjedavao sudija Bakone Molota, čovjek koji je potom svih optužbi oslobodio Ramuša Haradinaja. Ne može, kaže, da zaboravi Bakoneovo pitanje tokom procesa: “Zašto se sami niste iselili u Srbiju, tamo bi vas, Krajišnike, priznali kao narod i tako biste skratili muke i sebi i Hrvatima?”

– Ni Pavelić se bolje ne bi sjetio – kratko i jasno kaže Martić.

Međutim, Hag, kako nam otkriva, “nije bio ništa” za ono što ga je sačekalo u Estoniji:

– Moj doček na aerodromu u Estoniji prenošen je na televiziji – sjeća se 6. juna 2009. – U avionu su mi i ruke i noge bile vezane lisicima. Kada sam izašao iz aviona, čekale su me kamere, a bilo je i Estonaca koji su došli da me vide kao “balkanskog Ajhmana”.

Potom je stavljen u kavez, a onda bukvalno utrpan u kombi. Zatvorski vozač se zalijetao preko piste, a onda naglo kočio, dok je kavez letio po unutrašnjosti vozila.

– Ne pričam o tome da bi me neko sažaljevao, već radi istine.

Toga dana, sjeća se Martić, nisu mu dali ništa da jede. Stavljen je u samicu punu granja, komaraca i vode. Tačno 93 dana je bio u potpunoj izolaciji.

– Kada sam pitao zašto, objašnjeno mi je da je to procedura, dok se ne naviknem. Poslije tri mjeseca prebacili su me u ćeliju odmah do ove. Tu je bilo vode do koljena, a iz zida su virile ogoljene električne žice. Tada sam na jedvite jade dobio mogućnost da telefoniram i obavijestio sam prijatelja, pokojnog Branu Crnčevića, u kakvom sam problemu, a on je preko svojih veza to signalizirao javnosti.

Martić otkriva i da mu je glavu u Estoniji spasla žena iz Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, koja je sa svojom ekipom stigla iz Švajcarske, pošto su i zvanično u Ženevi dobili prijavu na uslove u Estoniji. U dva navrata je sastavljala izvještaje, ne skrivajući kako je zgrožena onim što je vidjela. Obećala je da će ga sigurno izbaviti iz kazamata, i tada su se uslovi malo popravili. Međutim, nastaje obrt:

– Godine 2012, išao sam u Hag da svjedočim u korist Radovana Karadžića, i u Sekretarijatu suda sam pitao za izvještaj Crvenog krsta. Rečeno mi je da je negativan po estonski zatvor, ali ni blizu onako kako sam očekivao. Tada sam video da je ta žena uklonjena, da više ne radi za Crveni krst, a da je izvještaj potpisao neko sasvim drugi – priča Milan.

Nisu uspjeli da ga ubiju, kaže nekadašnji predsjednik RSK, a pokušaja da ga slome bilo je na desetine.

– Ovdje, recimo, samo ja plaćam struju za sve što potrošim, od kuvala za kafu do grijanja zimi. To je minimum 50 evra. Estonskim građanima telefon je besplatan, a meni naplaćuju 1,36 evra po minutu. U ovom zatvoru na zidovima ćelija, naročito do prije nekoliko godina, nacističke svastike su bile uobičajena pojava, dok meni nisu dali ni da čitam knjige, koje su označili kao opasne, posebno ne djela Dobrice Ćosića.

Problemi su bili svakodnevni. Sa gorčinom priča kako su mu u posjetu došli sin, snaja i tek rođeni unuk i kako je sina i unuka mogao da vidi, ali ne i snaju, jer mu – “nije rod”.

I ČUVARI BEZ MOBILNIH TELEFONA

Zatvor Vangla nalazi se u gradu Tartuu, a 2002. godine, kada je napravljen, bio je najsavremenija institucija tog tipa u baltičkim zemljama. Spolja gotovo da liči na medicinsku ustanovu, a unutra je i čuvarima zabranjeno da nose mobilne telefone.

PREPOZNALI BI GA

Promijenio se Milan Martić, ali bi ga i danas prepoznali na ulici. Upadljivo je mršav. Kaže da mu je to od “šećera”, od koga boluje od 1995, kada je Krajina pala.

Uprava zatvora bila je izričita: slikanje nije dozvoljeno. Na osnovu ličnog utiska reportera, Vojislava Tanurdžić, ilustrator “Novosti”, donosi nam današnji izgled nekadašnjeg prvog čovjeka RSK.

 

POMOĆ AMBASADE U FINSKOJ

Da bi Martića posjetili u zatvoru u Estoniji, gdje se nalazi od 2009, bilo je potrebno da Ambasada Srbije u Finskoj, koja zastupa interese naše zemlje u baltičkim zemljama, na čelu sa ekselencijom Sašom Obradovićem, interveniše nekoliko puta. Tek poslije ličnih kontakata našeg amabasadora sa upravom najstrožeg zatvora u Estoniji, i poslije mnogo razmenjenih mejlova o uslovima pod kojima novinar može da razgovara sa osuđenicima, “Večernje novosti” su dobile 50 minuta telefonom iza zatvorskog stakla.

MOJI KRAJIŠNICI BORJAN I DEGENEK

Da pričamo nešto lijepo, mijenja temu usred razgovora Martić, pa se priča spontano preselila na fudbalski teren.

– Jeste li vidjeli Borjana i Degeneka šta uradiše u kvalifikacijama za Ligu šampiona? To su moji Kninjani, od jedanaest Zvijezdinih dvojica su Krajišnici – ponosno nam govori Martić, i otkriva da je gledao Zvijezdu u meču protiv Jang bojsa, jer ga je estonska TV prenosila. – General Milošević, Lukić i ja dugo smo se grlili kada je sudija dao znak da je meč u Beogradu završen.

Na pitanje da li bi volio da u ćeliji ima dresove Borjana i Degeneka, odgovara nam potvrdno, tihim glasom.



Ostavite komentar: