Ispovijest bivše zarobljenice: Hrvatski vojnici su me pržili strujom i silovali

04.03.2020. | 19:49

ZAGREB – “Hrvatska vojska me je zarobila 1992. u Sisku. Odveli su me u ratni logor Kerestinec. Tri i po mjeseca konstantno su me psihički, fizički i seksualno zlostavljali pripadnici HV”, opisala je na Opštinskom građanskom sudu u Zagrebu žena koja je tužbom od Republike Hrvatske tražila 100.000 kuna odštete (nešto više od 13.000 evra) zbog pakla koji je preživjela u Kerestincu.

Međutim, nepravosnažnom presudom objavljenom prije nekoliko dana dosuđeno joj je tek pola traženog iznosa – 50.000 kuna. Sud je ocijenio da je to pravedna naknada za ono što je proživjela.

Zbog zločina počinjenih u logoru u Kerestincu još 2017. pravosnažno su osuđeni Stjepan Klarić, komandant Konačišta ratnih zarobljenika koje se prvo nalazilo u Zagrebu u Gajevoj ulici 30a, a zatim u kasarni Kerestinec, te nekoliko njegovih podređenih – Dražen Pavlović, Viktor Ivančin, Željko Živec i Goran Štrukelj. Klarić je dobio osam godina zatvora, dok su ostali kažnjeni s godinom i po, do pet godina.

Svi su proglašeni krivima zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, te civilnog stanovništva. Od decembra 1991. do 25. maja 1992., Klarić i njegovi ljudi zlostavljali su tamo zarobljene ljude, među kojima je bila i ova žena iz Siska.

“Mene i supruga odveli su 21. januara 1992. iz našeg doma u Sisku. Po nas su došla dva vojnika obučena u uniforme Hrvatske vojske. Rekli su nam da su dobili nalog da moraju da nas dovedu. Bila je kasna noć. Padao je snijeg. Suprug se taman vratio iz druge smjene u Željezari. Odveli su nas do vrtića gdje su nas čekali drugi vojnici. Oni su nas odveli na ispitivanje. Mislim da je bilo oko dva ujutro”, priča ova žena i dodaje:

“Ispitivali su me o mom odlasku u BiH. Odatle sam se, koliko se sjećam, vratila šest dana ranije. Bila sam u posjeti svekrvi. Sin mi je za to vrijeme bio u redovnoj vojsci, JNA, u Makedoniji, a kći je bila kod svekrve u Bosni gdje je namjeravala da nastavi školovanje. Muž nije išao sa mnom u BiH jer je morao da radi. Nakon ispitivanja te večeri, supruga su vojnici pustili kući. Prije toga su ga pretukli. Čula sam njegove jauke jer su nas ispitivali u odvojenim prostorijama. Mene te noći nisu tukli”.

Ona dodaje da su oboje jutro dočekali na sudu.

“Suprug je otišao kući, a mene su odvezli do Željezare gdje je bilo vojno skladište. Tamo sam, zajedno s drugim ljudima koje nisam poznavala bila idućih osam dana. U prostoru nije bilo grijanja, po podu su bila postavljena šatorska krila na kojima smo spavali. Nismo dobijali nikakve informacije. Nisam znala zašto sam tamo i do kada će me držati. Tada nas još niko nije zlostavljao”, kaže ova žena.

Osam dana kasnije po zarobljenike je došao autobus.

“Niko nam nije rekao gdje nas voze. Tek u autobusu smo saznali da idemo u logor Kerestinec. Čim smo došli počeli su da nas tuku i šamaraju. Ne znam koliko je to trajalo jer sam se od straha onesvijestila. Dovezli su doktora koji je rekao da sam živa, ali da mi je pritisak jako nizak. Ipak, nisu mi pružili nikakvu ljekarsku pomoć. Samo sam dobila vode”, nastavila je priču bivša zarobljenica.

Dodaje da su je zatim odveli u neku sobu u kojoj je bio još najmanje deset žena.

“Nismo imale ležajeve, spavale smo na prostirkama na podu. Imale smo samo postavljene kante za obavljanje nužde. Prostorija se zaključavala. Svako veče su me vojnici odvodili u drugu prostoriju. Stavili bi me da sjednem na stolicu, pokačili bi po meni struju i tako me pržili. Još imam ožiljke po rukama, nogama i po vratu. Tukli su me, šamarali i silovali. Svi su imali uniforme Hrvatske vojske”, nastavila je potresnu ispovijest i dodala:

“Kako bi nas dodatno zastrašili znali su da nas odvode u jednu sobu i postrojavaju pred prozor iza kojeg su stajali ljudi u crnim odijelima sa crnim kapama s prorezima za oči. Oni nam nisu ništa radili. Kad su dolazili po mene prozvali bi moje ime. Ušla bih u hodnik gdje su mi stavljali vreću na glavu. Odvodili su me u druge prostorije. Stalno su me vrijeđali. Govorili su da mi j… mater četničku, da sam najbolja za seks… Stalno su me silovali. Po dvojica ili trojica isto veče. Morala sam bradavice prislanjati na nož, a oni su prijetili da će ih odrezati”.

Sve zarobljene su, kaže, prisiljavali “na strašne stvari”.

“Znali su mi stavljati pištolj u usta, oštricu noža pod vrat. Stalno su prijetili da ću završiti u crnim vrećama. Znali su da tjeraju muškarce da se skidaju goli do pojasa, a žene od pojasa na dole, pa obrnuto. Tjerali su nas da plešemo uz muziku koju bi puštali. Nismo dobijali nikave lijekove. Dobijali smo po dva obroka na dan. Jedanput u osam do deset dana bi se mogli tuširati. Puštali su ledenu vodu. Skupilo bi se po njih šest-sedam i gledali su nas gole”, kaže bivša zarobljenica.

Sve vrijeme je morala da nosi istu odjeću, a po nju su dolazili svako veče.

“Stavljali su mi vreću na glavu da ne vidim kuda idem. Znala sam da se oznojim od straha čim sam čula vojnike da noću idu po hodniku. Nisam mogla da spavam. Ne mogu ni danas. Stalno sam povraćala nakon što su me pržili strujom. Prijetili su da će dovesti i mog muža. On je bio pripadnik Hrvatske vojske. Poginuo je, a njegove kosti pronađene su tek nedavno, nakon 20 godina. Ja sam iz logora izašla na razmjenu 27. marta 1992. godine. Odvezli su nas u BiH gdje su nas držali još osam dana. Nisam imala dokumente, pa se nisam mogla vratiti suprugu u Hrvatsku iako sam to tražila. Uspjela sam da dođem tek prije 15 godina. U moju kuću su se već bili uselili neki drugi ljudi, pa sam se morala boriti da mi je vrate. I dalje stalno pijem terapiju za živce, a stalno osjećam bol u grudima i želucu”, svjedočila je na sudu, prenio je portal “Telegram.hr”.

Prema presudi, odšteta od 100.000 kuna koliko je tržila za proživljeno zlostavljanje bila je previsoka. Sud kaže da apsolutno ima pravo na naknadu štete i to prema Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih snaga tokom rata, ali joj je dosuđeno samo 50.000. Objašnjeno je da su takvi uobičajeni kriterijumi za ovakve vrste štete.

Nije dobila ni pravo na kamate na iznos odštete od 1992. godine, već od trenutka kada je donijeta presuda, dakle od februara ove godine.

 

Izvor:(Nezavisne novine)