Otvoreno pismo Dragana Jovanovića: “Branka i Anđela su moja najveća snaga, moj smisao života”

08.02.2019. | 21:27

Slavni srpski dramski umjetnik Dragan Jovanović u otvorenom pismu svojoj publici i srpskoj javnosti objašnjava zašto ga nema u filmovima i serijama i kako mu se osjetno poboljšalo zdravstveno stanje posljednjih mjeseci i poručuje da se zahvaljujući ljubavi supruge i kćerke Anđele izvukao iz čvrstog zagrljaja depresije.

Draga moja poštovana publiko, pošto još uvijek ne koristim kompjuter, i nemam svoj fejsbuk i tviter, odlučio sam da vam se ovim pismom obratim i odgovorim na sva ona pitanja koja mi postavljate svakodnevno kada me vidite na ulici ili nekom drugom mjestu gdje se srećemo u posljednje vrijeme. Želim da vas obavijestim da se osjećam mnogo bolje nego što je to bio slučaj prije osam mjeseci kada sam riješio da se povučem sa pozorišne scene zbog ozbiljne diskus hernije. U namjeri da izbjegnem operaciju, počeo sam da posjećujem banje kako bih se liječio. Boravak u Banji Koviljači, Igalu, obilato mazanje blatom i fizikalne terapije koje dva puta nedjeljno sprovodim u Beogradu doprinijeli su da mi se značajno popravi fizičko stanje. Takva, poboljšana situacija ohrabrila me je da u svom matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu igram jednom mjesečno jednu, u fizičkom smislu manje zahtjevnu ulogu.

Za vrijeme boravka u banjama, na Zlatiboru i u Beogradu prilazili ste mi uvijek sa istim pitanjima: kako se osjećam i zašto me nema u nekim od mnogobrojnih serija i filmova koji se snimaju posljednjih godina. Kao prvo, hvala vam što se interesujete za moje zdravlje i karijeru. Što se tiče zdravlja, dobro sam, ali još ne toliko da bih se u skorije vrijeme vratio na pravi način pozorištu. Tokom trideset godina karijere odigrao sam više od 4000 predstava, što znači da sam, izuzimajući dvomjesečne ljetne pauze, skoro svako drugo veče izlazio na scenu. Pozorište troši. U njemu nema foliranja i ponavljanja kadrova i scena. Bez obzira na to kako se osjećaš, moraš da izađeš na scenu i daš ono najbolje što imaš u tom trenutku. Takvo davanje ima cijenu. Ja sam svoju platio povredom kičme, zbog koje sam morao da se povučem na neko neodređeno vrijeme.

HRABROST I DOSTOJANSTVO

Vjerujem da ću se vratiti jednog dana kad se osjetim sposobnim da dam sve od sebe, jer drugačije ne umijem. Tako sam naučio i ne mislim da bih bio srećan da nešto promijenim u toj mojoj pozorišnoj jednačini.

Drugo pitanje koje mi vi, dobronamjerni znatiželjnici, postavljate zahtijeva nešto šire objašnjenje. Nema me na filmu i televiziji iako se u posljednjih nekoliko godina snimaju veliki i skupi projekti u kojima učestvuje veliki broj glumaca. Zbog same tehnologije rada snimanje serija i filmova nije naporno kao rad u pozorištu. Snimi se kadar pa uslijedi pauza na kojoj možete da se odmorite i pripremite za sljedeći. Zdravstveno stanje me ni najmanje ne ograničava da glumim pred kamerom, ali ne glumim. Moguće je da ste pomislili kako sam ja svojom voljom odustao od glume i glumačkih radova, ali nije tako. Mogao bih da snimam, ali me niko ne zove i ne želi da mi da priliku.

Postoje vjerovatno mnogobrojni razlozi zašto je to tako. Prvo što mi pada na pamet jeste da možda nisam dovoljno talentovan pa zato niko i ne želi da me gleda na velikom platnu i malom ekranu. Možda je trebalo da se dodvoravam samozvanim vlasnicima umjetnosti i da na taj način dolazim do uloga. Možda nije trebalo da govorim šta mislim, možda je iskrenost u ovim vremenima nepotrebna osobina. Možda je imati svoj stav obična glupost. Svjestan sam da mi nedostaje mudrosti, ali još uvijek više cijenim hrabrost i dostojanstvo. Mudrost planiram za neke pozne godine, ako uopšte stignem do njih.

Možda jednostavno ne dobijam priliku zato što bih mogao da je iskoristim. Možda je trebalo da se priklonim nekom klanu iz moje branše ili barem da postanem član neke političke stranke. Možda, ali nisam. To je zato što ja već imam leđa, što bi se reklo u žargonu. Moja leđa ste vi što sjedite u nekom zabačenom redu nekog nedovoljno zagrijanog pozorišta i pomno pratite šta sam vam to pripremio. Moja leđa su moji prijatelji sa kojima se družim zbog druženja, a ne zbog nekog interesa. I na samom vrhu te odbrambene piramide nalazi se moja porodica, supruga Branka i kćerka Anđela, bez kojih bih do sada vjerovatno završio u nekoj ustanovi za mentalno zdravlje ili u nekom šancu pored puta kojim niko ne prolazi. One su moja najveća snaga, moj smisao života.

Sve u svemu, mogao sam da izaberem lakši put, ali to onda ne bih bio ja. U početku ovog filmsko-televizijskog posta bio sam veoma deprimiran. Kada sam shvatio da poslije povrede neću moći da igram i u pozorištu, poveo sam svoju depresiju u našu brvnaru na planini i jedno vrijeme se očajnički borio protiv nje. Čini mi se da sam uspio da je pobijedim, iako znam da ona čeka iza nekog ugla i vreba ovakve emotivce kao što sam ja.

PRVO ZVIŽDAČKO DRUŠTVO

Veoma sam zadovoljan svojom glumačkom karijerom i ne bih mnogo tugovao ako je ona došla do kraja. Ostaće neka mala žal za prilikama koje nisam dobio, ali sada gledam na to kao na neki izazov. Fudbalski rečeno, zašto da čekam da mi neko namjesti priliku kad je bolje da uzmem loptu, preševim sve protivničke igrače i dam gol. U pozorištu je to mnogo lakše zato što novci nisu toliko bitan faktor kao na filmu i televiziji.

S obzirom na to da novac i sujetu doživljavam kao najveće neprijatelje ljudskog roda, teško da bih mogao da postanem neki ozbiljan producent koji snima skupe projekte. Na sreću, postoji mnogo primjera kako se za male pare mogu snimiti veliki filmovi ili serije. Samo su potrebni genijalna ideja, olovka i papir. Sve se kasnije nekim kosmičkim čudom otvara.

Sa druge strane, ja sam ne samo diplomirani glumac već i diplomirani VKV automehaničar. Tu diplomu još uvijek nisam iskoristio. Ništa mi ne bi falilo da otvorim radionicu na Torniku i postanem majstor sa sela. Naravno, tu je i muzika, koju volim skoro podjednako kao dramsku umjetnost. Postoje već neke nove pjesme koje čekaju svoje melodije. Početak jedne od njih glasi ovako:

“O kako je tužno gledati okolo

sav taj ponižen svijet

još veća je tuga kad neko imućan

misli da je zbog toga lijep…”

Vjerujem da će biti nekih koncerata u skorijoj budućnosti, ali sa svedenim koreografijama. Zajedno sa svojim prijateljima iz omiljenog kafića planiram da osnujem i prvo regionalno zviždačko društvo ZVIŽD. Ideja nam je da uskoro zviždimo neku kanconu na festivalu u Sanremu. Sport je nešto bez čega ne mogu da zamislim život. Fudbal, skijanje, veliki i mali tenis su mi omiljeni, ali za neke ozbiljne rezultate u tim sportovima više nemam uslova. Srećom, za bilijar i šah nije neophodno zdravo, mlado tijelo da biste bili vrhunski igrač. Postoji mnogo opcija i sve su vrlo lijepe i zanimljive.

Na samom kraju hoću da vam poželim sve najljepše u novoj godini i u svim narednim novim godinama. Dijelite ljubav nesebično, čuvajte zdravlje, i fizičko i mentalno. Čuvajte nadu i vjeru u bolje sutra. Budite vojnici vojske dobra, ne saginjite glave i borite se dok ste živi za bolji svijet.

Sve vas voli i pozdravlja vaš Gagi.

Izvor:(Gloria)