Radmanović: Snage bez kadrova i programa nameću nove sukobe

05.12.2020. | 08:25

U parlamentarnim demokratijama svašta je moguće, ali nije realno da u naredne dvije godine dođe do promjene skupštinske većine, a samim ti­m i vlasti u Republici Srpskoj, tvrdi potpredsjednik SNSD-a Nebojša Radmanović.

U razgovoru za “Glas Srpske” kaže da nakon prelaska DNS-a u opoziciju i prekida saradnje SNSD-a sa SPS-om većina u republičkom parlamentu broji oko 50 poslanika, što Vladu Srpske čini stabilnom. Ipak, on očekuje da će političku scenu Srpske do izbora 2022. sigurno pogoditi novi potresi jer postoje “jake snage unutar i van RS koje bez kvalitetnih programa i kadrova pokušavaju da nešto naprave i nametnu nove političke sukobe”.

– Evo jednog primjera. U posljednjih par godina SDS rapidno propada. Neko je pod firmom napada na SNSD sa svih strana potpuno srušio SDS. Sad ide pritisak i rušenje SDA. To ko ne vidi, ništa ne procjenjuje u BiH. Problem, po mom viđenju, je što mi u Srpskoj nismo u situaciji da imamo dvije moćne političke partije pa da građani ne osjete velike probleme ako jedna od njih oslabi. Uzmimo kao mogućnost da se promijeni vlast sa SNSD-om na čelu, ko su ekipe koje bi trebalo da vladaju? Govorim o programu i kadrovima. Ne postoje snažne ekipe ni u jednoj opciji osim u SNSD-u, a za budućnost je potrebno da postoje bar dvije – kaže Radmanović u intervjuu za Glas Srpske.

Na kakve udare na SNSD mislite?

To su udari i iznutra i sa strane.

Ne može se reći i da SNSD nema velike zasluge za propadanje SDS-a. Neki od njihovih nekadašnjih najvažnijih kadrova danas su upravo dio SNSD-a.

Djelimično da. I to je legitimno. Bitka među moćnim partijama postoji. I dugo godina postoji glavni sukob mišljenja između SNSD-a i SDS-a. SDS je zasad više nastradao.

Zašto je DNS napustio vlast? Na našoj političkoj sceni nije baš često da jedna partija, naročito ako je toliko dugo bila u vlasti, tek tako ode u opoziciju.

Nije to baš samo puko izlaženje iz vlasti. Vjerovatno i neke druge vrste ponuda tu postoje. Po viđenju lidera te stranke, oni nisu vlast, ali po viđenju SNSD-a, njihovih ljudi ima u vlasti. To može da bude vezano za razne uticaje, ali i da ima veze sa nedovoljno kvalitetnim stavovima rukovodstva partije.

Da li je insistiranje na dvotrećinskoj većini u NSRS bilo svojevrsna greška SNSD-a jer je cijena toga bila uvlačenje cijelog niza manjih stranaka u vlast?

Teško je to baš tako procijeniti, ali može se razmišljati i iz tog ugla. Mi unutar SNSD-a mislimo da dajemo previše partnerima, a oni misle da je premalo. Pokazalo se da su naši kadrovi kvalitetniji i da često kad se sa malim partijama dogovarate o nečemu, one hoće pozicije po svaku cijenu. Ovdje su se desili problemi unutar partija. Taj problem SNSD nije mogao uvijek da procijeni. Možemo izdržati čitav mandat i pripremiti se za 2022, koja će biti vrlo teška. Ovdje se desilo nešto drugo, u čitavoj BiH se čuje da neko hoće promjene. Jedan dobar dio birača se tako opredijelio. Dakle, oni su protiv onih koji su na vlasti bez obzira na to kakve to situacije nosi. I onda dođemo u situaciju da Banjaluka, koja je pola vijeka univerzitetski grad, izabere za gradonačelnika čovjeka bez završenog fakulteta. A akademska zajednica ne reaguje.

Za naše prilike glasanje “protiv” nije neoubičajeno.

Upravo to se dešava i tu ima odgovornosti i vlasti jer nismo iskoristili prilike da objasnimo građanima šta je dobro napravljeno.

Da li se vladajuća garnitura u RS uljuljkala smatrajući da je nepobjediva, što je dovelo i do nedostatka kvalitetne političke borbe i debate koja je suštinski dobra za svako društvo?

Mi smo se trudili da ulazimo u takvu vrstu razgovora sa građanima. Imali smo značajan broj aktivnih mladih ljudi, možda je trebalo još brže da ih ubacujemo. To je naš pokušaj da dajemo novo, da stvaramo neku perspektivu, da li je bilo dovoljno, ne znam, ali na primjeru Banjaluke pokazalo se da nije bilo dovoljno.

Debate je naročito nedostajalo u Banjaluci, a mnogo toga je svedeno na pokušaje lične diskreditacije.

To jeste za diskusiju. Unutar SNSD-a smo imali prve analize šta se desilo. Mislim da se biračko tijelo ponašalo neprogramski. Objašnjavao je Igor Radojičić šta je uradio, bio je među narodom, ali to očito nije bilo dovoljno. Ovdje se tražila neka vrsta promjene u kojoj je Radojičić postao kolateral.

Da li je SNSD neozbiljno shvatio trendove iz 2018, kada je kandidat opozicije za predsjednika RS u Banjaluci imao više glasova od Željke Cvijanović?

Mi smo to potcijenili, a 2018. je pokazala da se u Banjaluci nešto mijenja. Ne mogu se potpuno porediti opšti i lokalni izbori, ali neke stvari mogu. Dakle, tada se desilo da naš kandidat za predsjednika ovdje izgubi od objektivno nepoznatog čovjeka za Banjaluku. I to je trebalo da bude signal. I ne samo to. Najveći broj glasova na poslaničkim listama dobio je Draško Stanivuković, a iza njega sam bio ja, pa Branislav Borenović i Vlado Đajić. Mi smo o tome govorili u SNSD-u, ali kao da u praksi nismo dovoljno vodili računa.

Kako je moguće da ozbiljna organizacija poput SNSD-a to nije ozbiljno shvatila?

Shvatili smo ozbiljno, ali nismo dobre poteze povlačili.

Kakve promjene će uslijediti u gradskom odboru?

To mora biti posljedica ozbiljne rasprave. Izvršni komitet je pokrenuo te procese koji su uvijek teški. Moraće u cjelini biti nekih popravki koje bi nas ponovo digle do 2022.

Koje popravke?

U mirnodopskim vremenima ne treba praviti revolucije. Sječa knezova je revolucija, iako ima knezova, ali nije vrijeme za sječu.

Kada je Milorad Dodik dan nakon izbora pomenuo ograničenje subvencija Banjaluci i druge stvari koje su prilično odjeknule, kazali ste da “Banjalučani ne vole da im prijete”. Na šta ste mislili?

Tačno je da sam to rekao, ali je to malo izvučeno iz konteksta. Na pitanje vašeg kolege kako to komentarišem, rekao sam da to nisam ni shvatio kao prijetnju. Istu stvar, da se ne može bez većine je govorio i načelnik Teslića. Kad Dodik emotivnije govori, onda to ispadne grublje. Bila je priča da ne može funkcionisati gradonačelnik bez većine. I to je tačno. Budući da su to svi shvatili kao prijetnju, onda je i moj odgovor vašem kolegi bio da niko ne može prijetiti. I ne možete Banjaluci prijetiti. To ona neobično vraća. Ne treba zaboraviti i da je najmoćniji SDS u Banjaluci bio aktivan samo tokom rata i nikad više. SNSD se nije služio prijetnjama i bez toga je razvijao i Banjaluku i ostale dijelove RS.

Da li su izmjene zakona koji regulišu rad lokalnih samouprava dobro rješenje?

Ta priča je u prvom planu ponovo zbog tih grubih rečenica koje nisu izrečene u pravom momentu. Izmjene zakona traži Savez opština i gradova, a Ministarstvo uprave i lokalne samouprave i Vlada nisu reagovali pravovremeno. Nije lako donijeti izmjene, a trebalo je da se dese i prije izbora. Može biti problema u više sredina. Ne može SNSD raditi protiv sebe, a ovo se ne radi zbog Stanivukovića ili novog gradonačelnika Bijeljine. Najveći broj načelnika ima SNSD i ako oni ne budu imali većinu, što je moguće da se desi u Prijedoru, sami sebi pravimo problem.

Kako će prelazak Nenada Nešića u opoziciju u Sarajevu uticati na donošenje odluka u Predstavničkom domu?

Otkako je istupio iz koalicije, on komentariše rad Parlamenta, a mi njegov rad dosad nismo ni osjetili. Imao je jednu inicijativu i dva pitanja. Ne vjerujem da će nešto pretjerano poboljšati rad opozicionog kluba, koji ima svoj ritam i koncept koji je za respekt. Tačno je da od nas 13 Srba je sada pet u opoziciji, a da se smanjuje broj vladajućih koji ostaju sa dva kluba. Naša procjena je da nam trebaju dva kluba. Izlaskom Nešića u problemu je Srpski klub, pa ćemo jednog našeg poslanika prebaciti u njihove redove.

Sistemski zakoni već mjesecima ne dolaze na dnevni red Parlamenta i sve se svodi na poslaničke inicijative i prijedloge. Da li je to svojevrsna blokada?

Nije. Parlament je bio u stagnaciji u početnoj fazi poslije izbora zbog neformiranja Savjeta ministara. Zadovoljan sam kako smo radili, i tehnički i suštinski, dobro smo prevazišli i teškoće u pandemiji. Imate na sceni sada razne vrste pokušaja, pa i pokušaje promjene Ustava. Ne može jedna stranka mijenjati Ustav, o tome moraju da se dogovore predstavnici svih strana, odnosno naroda i entiteta. SDP zna da to ne može proći. Sada su gurnuli amandmane koji su slični aprilskom paketu koji ni onda nije mogao proći.

Mnogi koriste 25. godišnjicu Dejtonskog sporazuma za razne inicijative. Kako ocjenjujete poruke sa okruglog stola u Savjetu bezbjednosti, gdje je govorio Milorad Dodik, ali i poruke nekih evropskih zvaničnika?

Ovo je prilika da kažemo šta smo uradili i šta je koncept za budućnost, a ne da raspravljamo o tome šta nećemo i na kraju ne dobijemo ništa. Okrugli sto Savjeta bezbjednosti je potpuno neuspješan, a jedino je opravdano što je Incku pred svjetskom javnošću rečeno ono što mi odavno govorimo. Očekivano je bilo da ga članice PIK-a podrže iako ne znaju o čemu se tu radi. Potrebno je zajedničko djelovanje unutar BiH i rad na nekoliko ključnih prioriteta za put prema EU, jer je to možda jedina stvar oko koje se potpuno slažemo. Sve ostalo je problematično. BiH postaje crna rupa u Evropi zahvaljujući i nama i Evropljanima koji ne znaju šta da rade. Nikakvih konkretnih stvari nema, nema zajedničkog pristupa rješavanju nekih pitanja. Evropa je ušla u rigidniju fazu pa kažu: “Ispunićete ovo pa ćemo vam dati pare”, što je vrlo teško raditi u BiH.

Da li će biti posljedica zbog načina obraćanja i poruka Milorada Dodika u Savjetu bezbjednosti?

Prvo je potrebno reći da je okrugli sto dobra ideja ruske delegacije u UN, ali nije uspjela zbog pogrešnog pristupa drugih. Bilo je logično da ocijenimo šta je bilo za 25 godina i da Savjet bezbjednosti kao jedino svjetsko tijelo koje funkcioniše kaže kako dalje. Međutim, to se okrenulo naopako prvo pričom Valentina Incka kojom okrivljuje prvenstveno RS i Milorada Dodika za sve što oni nisu uradili i to je, sasvim logično, izazvalo Dodikovu emotivnu reakciju i rekao je ono što svi već govorimo godinama, da je OHR jedna od kočnica daljeg razvoja BiH i na putu ka EU. A onda se desilo da sve članice osim Rusije podržavaju Incka potpuno nekritički i bez razmišljanja da li je tačno ono što on govori.

Da li je OHR sada indirektno ojačan?

Ne vjerujem. Postoje snage koje tako razmišljaju i one su oslonjene na Incka i jedan broj političkih direktora MIP-ova zapadnih zemalja. Jačanje OHR-a je kontraproduktivno.

Da li postoji širi koncept u kojem je meta Srpska, u kojem je sadržana i priča o tabli sa imenom Radovana Karadžića u Palama i poruke Josepa Borela protiv veličanja ratnih zločinaca i revizije istorije?

To je pritisak na Republiku Srpsku. Vi kad uđete u dijelove FBiH, naći ćete imena ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata na školama i ulicama. To su oni koji su nesporno pripadali najvećem zlu u istoriji civilizacije. Toga se Incko nije sjetio. Taj studentski dom je naša stvar. To je odluka unutar Republike ili lokalne zajednice. Insistiraćemo da raspravljamo o tome. Evropa je nekom minimalnom većinom donijela odluku kojom izjednačava sve totalitarne režime i time rekla da se to odnosi i na fašizam i na komunizam, što je neprihvatljivo jer se tako revidira fašizam, i to se pokušava ubaciti i u BiH. Imamo u Parlamentu BiH takvu inicijativu. Ideološki se u Evropi dešavaju svakakve stvari, pa oni koji su nanijeli najveće zlo u svijetu vraćaju se na scenu u nekim iskrivljenim tekstovima, upoređivanjem fašizma sa drugim režimima i onda dolazimo do onoga što sad imamo u Sarajevu.

Da li je moguće otvoriti bilo kakvu raspravu u vremenu kada u Sarajevu imamo pomalo šizofrenu situaciju, gdje postoji škola koja nosi ime Mustafe Busuladžića dok pompezno proslavljaju 25. novembar?

Nisam slučajno pomenuo Rezoluciju Evropskog parlamenta usvojenu bez lijevih partija. To je pokušaj prekrajanja nekih činjenica. To se manifestuje na sve. Kad domu na Palama date ime Radovana Karadžića, to tamo ne vrijeđa nikog, ali kad date ulici gdje je sjedište mitropolije ime zelenih beretki, onda je normalno da to nekoga vrijeđa. I onda oni drže predavanje da nešto ne treba raditi.

Kako tumačite velika očekivanja od Džoa Bajdena u Sarajevu, gdje su čak i na ulicama slavili njegovu pobjedu na izborima u SAD?

Često mali narodi imaju duhom male političare. I u toj ukupnoj ekonomskoj bijedi ljudi misle da će im biti dobro ako se nekom poklone ili naprave spomenik. To se ponekad i desi, pa onda stimuliše i druge da tako rade. Tako je bilo na Kosovu, pa u Sarajevu očekuju isto. Ali to su nerealne želje. Bajden je dolazio u BiH, znamo šta je pričao, razgovarali smo u Predsjedništvu. Ne mislim da će se mijenjati politika SAD prema regionu.