Pregovori koji to nisu: Šta zapravo znači biti “glavni pregovarač” s EU

06.11.2025. | 13:42

Imenovanje glavnog pregovarača je jedan od najvažnijih uslova koje je Brisel postavio BiH, ako želi do kraja godine da započne pregovore o pristupanju.

Stogo gledano, imenovanje glavnog pregovarača nije uslov, već suštinski dio pregovora između zemlje koja želi da postane članica i EU, pa se s te strane može reći da bez pregovarača – nema ni pregovora.

Ako se pogledaju dokumenti i pravila EU, formalno i suštinski EU ne može nametati zemlji koja pregovara o tome koje uslove glavni pregovarač treba da zadovolji. Ako se pogledaju dosadašnji ciklusi proširenja, glavni pregovarači bili su i ministri, i šefovi kabineta, i bliski saradnici premijera i predsjednika, kao i druge osobe. Jedino je bitno da se radi o osobi koja ima autoritet i poznaje Pravnu stečevinu EU. Autoritet je potreban kako bi ta osoba mogla koordinisati između različitih agencija i institucija u zemlji koja pregovara, a poznavanje Pravne stečevine je potrebno jer treba da se dobro razumije u sve aspekte materije o kojoj se pregovara.

Iako EU ne može određivati ko i kakva osoba može biti pregovarač, Brisel može postaviti neformalne uslove. Naprimjer, kao što je to bio slučaj s BiH, Brisel je odbio prijedlog bh. strane da budu imenovana tri pregovarača, a da bi se glavni pregovarač rotirao tokom jednog mandata između te tri osobe. Argument Brisela je bio da bi se time izgubio smisao pregovora, jer bi se svaki put kada dođe novi glavni pregovarač procesi trebali provoditi otpočetka. Na ovaj način Brisel je signalizirao da bi ovakav nivo neozbiljnosti bio loše primljen u evropskim institucijama i vjerovatno doveo do propasti pregovora.

Glavni pregovarač bi se mogao nazvati “glavni koordinator”, jer on nema politički autoritet da donosi odluke, već cijeli proces mora koordinisati između Predsjedništva BiH, Savjeta ministara i nadležnih agencija koje se nalaze pri ovom tijelu, entitetskim vlastima i vlastima Brčko distrikta, a, vjerovatno, i s vladama i ministarstvima pojedinih kantona u slučaju BiH.

Na jednoj nedavno održanoj radionici, objašnjeno nam je da pregovori s EU zapravo nisu nikakvi pregovori – zemlja dobija Pravnu stečevinu EU, o kojoj se ne pregovara, već se ona usvaja. Jedino o čemu se pregovara su tempo, dinamika, rokovi i privremena izuzeća, dok se zemlja u potpunosti ne prilagodi pravilima EU.

U BiH se takođe velika rasprava vodi o “kancelariji glavnog pregovarača”. Ako se pogledaju sva prethodna proširenja, glavni pregovarač je jedina relevantna osoba za EU, a pomoćno osoblje i tehnički detalji su na zemlji koja pregovara. U slučaju BiH, ima smisla da postoji tim oko glavnog pregovarača, ali po svim dosadašnjim iskustvima, to tehničko tijelo ne bi trebalo da bude zamijenjeno za ulogu glavnog pregovarača.

Na radionici kojoj smo prisustvovali hrvatski predstavnici su nam objašnjavali proces kroz koji je prošla ta zemlja tokom pregovora s EU, a rečeno nam je da je to bio izuzetno izazovan i naporan posao, jer je na desetine institucija i agencija trebalo da usaglase svoje stavove koje bi Vladimir Drobnjak, glavni pregovarač, dobio u obliku mandata s kojim je odlazio na pojedine runde pregovora.

U sadašnjem stanju u kojem se BiH nalazi, teško je očekivati da bi, čak i da pregovori počnu, zemlja bila u stanju izdržati taj tempo i kvalitetno voditi proces. Neformalno, EU je spremna da pruži pomoć BiH, ali ako zemlja ne zna šta tačno želi postići po svakom od poglavlja i oblasti o kojima se pregovara, teško je očekivati pozitivan ishod.

I ranije je bilo slučajeva da je BiH formalno prihvatala određene odredbe u sklopu međunarodnih sporazuma, da bi se naknadno ispostavilo da zbog žurbe, nespremosti ili nestručnosti zakinute određene kategorije unutar zemlje, prenose Nezavisne.

Da bi se teškoće svele na što je moguće manju mjeru, EU zemljama u procesu pruža finansijsku i tehničku pomoć da se bolje pripremi, kao što je sada slučaj sa Reformskom agendom, ali opet je problem ako zemlja ne zna ili ne želi da se adekvatno pripremi da reforme provede.