Politika na buvljoj pijaci

28.02.2021. | 10:16

Promjene političkih dresova i prelasci iz jedne političke partije u drugu nisu izmišljene u Republici Srpskoj, niti su novost na našoj političkoj sceni, ali političko konvertitstvo nigdje nije tako brzo prihvaćeno kao nešto potpuno normalno, niti su “papci” i “preletači” bilo gdje postali gotovo prirodna pojava i opšte prihvaćen dio političke kulture kao kod nas.

Prvi ozbiljniji potres na političkoj sceni Srpske i unutarstranačke podjele dogodio se već polovinom 1997. godine kada je tadašnja predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić za sobom povela dio poslanika do tada neprikosnovenog SDS-a i formirala Srpski narodni savez. Od tada je nicao i gasio se veliki broj političkih subjekata koje su uglavnom formirali dotadašnji funkcioneri postojećih stranaka, ali to je potpuno legitiman vid političke borbe zbog neslaganja sa dojučerašnjim partijskim kolegama.

Te ljude javnost nikada nije doživljavala na način na koji danas doživljava one koji na krilima jedne stranke i njene politike dobiju podršku birača, a nakon toga u potpunosti preokrenu ćurak i priklone se dojučerašnjim ljutim protivnicima donoseći im u amanet mandat osvojen isključivo na oštroj kritici njihovog ponašanja. Takvi nose epitet “papci” i “preletači” i kao masovna i gotovo prirodna politička pojava javili su se tek u posljednjih nekoliko godina. Ono što je poseban problem je to što ih ne prati otvoreni prezir i što je javnost postala potpuno rezistentna i ravnodušna prema njima.

Pojam “papak” na političkoj sceni se pojavio poslije opštih izbora 2014. godine kada je u javnost dospio nezakonito prisluškivani razgovor tadašnje premijerke, a danas predsjednice Srpske Željke Cvijanović u kojem se čuje kako govori o “dva papka” i kupovini poslanika. Kao “papci” iz prisluškivanog govora su prepoznati tadašnji poslanici stranke Napredna Srpska Adam Šukalo i Goran Đorđić koji su poslaničke mandate osvojili na zajedničkoj listi sa tada vladajućim DNS-om. Šukalo i Đorđić su poslije toga istupili iz vladajuće koalicije i prvi je završio kao poslanik SNS-a Aleksandra Vučića u Narodnoj skupštini Srbije, dok je Đorđić trenutno šef kabineta ministra privrede i preduzetništva RS Vjekoslava Petričevića i funkcioner NDP-a Dragana Čavića koji je poslije opštih izbora 2018. godine povukao politički potez kojim se svrstao u red “preletača”, a zbog koga su njega i njegovu stranku birači brutalno kaznili na prošlogodišnjim lokalnim izborima.

Valja podsjetiti da su uporedo sa prelaskom Šukala i Đorđića u opozicione klupe u suprotnom smjeru otišli Vojin Mitrović koji je 2014. godine poslanički mandat osvojio upravo na listi Čavićevog NDP-a, a odmah poslije toga se vratio u matično jato – SNSD, kao i lider Partije ujedinjenih penzionera Ilija Stevančević koji je prešao vladajuće redove noseći sa sobom poslanički mandat osvojen na listi SDS-a.

Ipak, prava erupcija “preletača” uslijedila je poslije opštih izbora 2018. godine kada su pored već pomenutog Dragana Čavića, ploču okrenuli dotadašnje perjanice SDS-a Obren Petrović vodeći sa sobom cjelokupan dobojski odbor SDS-a, kao i potpredsjednik te stranke Kostadin Vasić koji se skrasio u Ujedinjenoj Srpskoj Nenada Stevandića i na čelu šefa poslaničkog kluba te stranke u Narodnoj skupštini RS. Nešto kasnije ili da budemo precizniji u ljeto prošle godine njihovim stopama je krenuo i nažalost pokojni dugogodišnji gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić, koga je napuštanje SDS-a, formiranje sopstvene Stranke demokratske srpske Semberije i koaliranje sa SNSD-om u novembru prošle godine koštalo funkcije na kojoj je bio više od deceniju i po. Pored ovih najpoznatijih primjera, iste stvari se posljednjih desetak godina dešavaju na lokalnom nivou, gdje brojni odbornici tokom četvorogodišnjeg mandata i po nekoliko puta mijenjaju stranku, ali za razliku od navedenih Dragana Čavića i Miće Mićića za to najčešće ne bivaju kažnjeni na izborima.

A zašto je to tako i zašto su birači i javnost u Srpskoj postali gotovo ravnodušni prema političkim konvertitima za “Glas plus” govore univerzitetski profesori i politikolozi. Sociolog i profesor Univerziteta u Istočnom Sarajevu Drago Vuković kaže da pojava preletača nije neka novost u našoj politici, već samo pojavni oblici vrlo duboke krize politike u postkomunizmu.

– Danas imamo politiku kao negaciju one istinske politike koja počiva na kvalitetnim idejama i programima i moralnim, odgovornim i sposobnim liderima. Iz ugla običnih ljudi, pojave “preletača”, ali i onih koji se isključuju iz partija pa se priklanjaju nekome ili osnivaju novu partiju, jesu interesantne i podložne uglavnom negativnim komentarima, ali sve to kratko traje i ne ostavlja neki snažniji uticaj na birače – kaže Vuković.

Gdje su danas?

Prema njegovim riječima jedini indikator da neko ozbiljnije ne prihvata tu pojavu jesu izbori, ali ne sjeća se da je bilo nekih ozbiljnijih primjera kažnjavanja “preletača”.

– Gdje su danas oni? Obavljaju vrlo važne funkcije u politici i istitucijama, a za neke se i ne sjećamo da su promijenili po nekoliko opcija. To postaje uobičajena pojava na koju smo se skoro navikli, poput navikavanja na siromaštvo kao način života ili doživljavanja mita i korupcije kao nečega što je svakodnevno – ocjenjuje Vuković.

On dodaje da je paradoks što se podigne velika galama i promijeni medijski odnos prema “preletačima” kao najava mogućnosti da će se pokrenuti nekakva kritična masa koja bi mogla ozbiljnije se suprotstaviti toj pojavi.

– A šta imamo poslije nekoliko dana ili sedmica? Ništa. Ne može se na takav način riješiti ovaj problem, ali neka rješenja svakako postoje. Prvo moramo urediti politiku, moramo je zaštititi od negativne selekcije kadrova, učiniti moralnom i istjerati je iz institucija koje moraju da rade po drugim, a ne imperativnim političkim pravilima – kaže Vuković.

On smatra da se mora mijenjati izborni zakon koji će spriječiti pogrešne načine ulaska u vlast i institucije, ističući da su rješenja i podizanje izbornog praga, a posebno zatvorene liste i vezivanje mandata za stranku.

– To mi se čini kao jednostavan način rješavanja ovih problema. Međutim, političkim liderima to ne odgovara naprosto što kroz regrutaciju ovakvih kadrova oni uspješnije njima manipulišu. Da ne budem maliciozan, čini mi se da neki lideri imaju direktne finansijske koristi od tih koje prihvataju nakon njihove promjene partijskog dresa, ali bez namjere da opravdavam tu pojavu, moram reći da nju generišu neki lideri koji zbog straha od konkurencije naprosto tjeraju ljude na mijenjanje političkih dresova – zaključuje Vuković.

On ističe da je tu najdalje otišao SDS koji je na razne načine otjerao ogroman broj najboljih kadrova koji danas obavljaju odgovorne funkcije kao funkcioneri drugih stranaka, dodajući da je školski primjer Doboj, gdje je SDS nestao i gdje je SDA jača od SDS-a. Vuković postavlja pitanje kako birači ne kažnjavaju te pojave i to, kako kaže, ne samo da ne kažnjavaju, nego se na njih navikavaju.

– Zašto je to tako? Gdje se izgubila narodna energija i narodni bunt? Mislim da taj bunt više ne postoji, jer su ljudi opterećeni mnogim životnim problemima i sve više spoznaju loše stanje politike i njenu nesposobnost da dovede do kvalitetnih promjena, bez obzira da li se radi o vlasti ili opoziciji. Ta apatija je vrlo prisutna. A mislim da je vrijeme velikih narodnih buntova i pokreta definitivno prošlo. Treba osmisliti nove političke programe, pronaći mlade i nepotrošene lidere i posebno motivisati one koji nikada ne izlaze na izbore, da svojim učešćem ozdrave politiku i dovedu do potrebnih promjena i novih kvaliteta ne samo u politici nego i društvu u cjelini – poručuje Vuković.

Politikolog Ljubinko Jović kaže da u psihološkom smislu prelomna tačka za širenje političkog preletanja predstavlja trenutak kada smo u potpunosti usvojili tezu “svi su oni isti”.

– Ovakav način posmatranja politike dovodi do toga da se pripadanje jednom političkom bloku, u ideološkom smislu, svodi na formalnost. Zapravo, možemo govoriti o manje-više ideološkoj istovjetnosti svih relevantnih političkih partija u Srpskoj. Sve to umanjuje značaj toga kojoj partiji pripadate, a olakšava ideološki teret prelaska iz partije u partiju. Daleko su vremena Ljubomira Davidovića koji je osnovao svoju stranku da bi zastupao ideologiju u koju vjeruje – ocjenjuje Jović.

U političkom smislu, nastavlja on, političko prelijetanje se zahuktava izlaskom Nenada Stevandića iz SDS-a i osnivanjem Ujedinjene Srpske koja se pokazala kao dobra platforma za okupljanje nezadovoljnih članova SDS-a, ali i nezadovoljnih pristalica SNSD-a.

– Nakon toga imamo niz prelijetanja i partija koje nastaju razdvajanjem i cijepanjem parlamentarnih stranaka. Narodna stranka Ognjena Tadića, DEMOS Nedeljka Čubrilovića, SPS Gorana Selaka i evo kao najsvježiji primjer NPS Darka Banjca, a sve te partije su suštinski nastale političkim prelijetanjem, iako su ostale na istoj strani političkog spektra. Sve to nas je dovelo do trenutnog skupštinskog saziva koji broji 20 odsto poslanika koji su na neki način promijenili politički dres i po tome smo svjetski rekorderi. Nismo mi izmislili promjenu političkih dresova i ubjeđenja, ali smo je doveli do najviše tačke – kaže Jović.

On dodaje da smo se navikli na takav politički ambijent, pa više i ne reagujemo burno.

– Navikavanje na razne situacije je dio ljudske prirode. Ista je stvar i na drugim poljima. Nakon skoro godinu dana korone, brojke zaraženih i umrlih nas sve manje iznenađuju i plaše – kaže Jović.

Početak kraja?

Ipak, nastavlja on, neki preletači su na prethodnim lokalnim izborima politički kažnjeni, poput Dragana Čavića i pokojnog Miće Mićića, ističući da je to možda početak nekog novog političkog modela i početak kraja prelijetanju.

– Ne možemo svaki prelazak iz partije u partiju okarakterisati u negativnom kontekstu, kao “papkarenje”. Stranke su žive organizacije koje mijenjaju vodstvo, strukture pa i ideologije i prirodno je da pojedinac osjeti potrebu da napusti stranku i pređe ili osnuje neku drugu. Međutim, tu dolazimo do jednog novog problema. Čiji je mandat osvojen na izborima? Zakon jasno kaže da pripada poslaniku/odborniku i to je legalno, ali nije legitimno. Na taj način se povjerenje građana izigrava i sa njim se javno trguje. Ako pogledamo primjer DNS-a u Banjaluci koji je osvojio dva odbornička mandata, a nakon izbora su oba prešla u SNSD, vidimo da se krši izborna volja građana. Prelijetanje sigurno dovodi do sve većeg nepovjerenja u političare, institucije, ali i izbore i time podriva politički sistem čitave države – zaključuje Jović.

Profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković kaže da su preletači politiku u Srpskoj doveli do apsurda.

– Politički legitimitet narodnih predstavnika s jedne i slobodna, demokratska volja građana koji učestvuju u izbornim procesima s druge strane, odavno su sporne kategorije, ali ovoliki stepen političke korupcije i depolitizacije politike postali su ozbiljna prijetnja razaranja i obesmišljavanja bilo kakvog političkog života u Republici Srpskoj, a samim tim njenih krhkih temelja i maglovite perspektive – smatra Vuković.

Zbog toga se, ocjenjuje on, akteri političkog života doživljavaju kao artikli u supermarketu ili, još preciznije, kao polovna roba na buvljaku.

– Prelasci iz partije u partiju gotovo da se više i ne objašnjavaju, a sve češće izostaju i oni najprozirniji i najgluplji argumenti. “Preletači” i “papci” su nekada bili incidenti, sada su paradigma. “Papci” pojedinci narasli su do partija “papaka” i koalicija “preletača”. Nema senzacija, skandala, neočekivanih obrta, nepotrebni su i kobajagi pregovori u vezi programa, principa, strateških ideja i slično. Sve je gola trgovina, prosta računica, čak i bez licitiranja, cjenkanja, natezanja. Ukratko, politička lojalnost se kupuje – zaključuje Vuković za “Glas plus”.

Prema njegovim riječima, novac i privilegije su samljeli svako zrno smisla, digniteta, časti, samopoštovanja, straha od prezira sopstvene djece, a kamoli da se može pričati o nekakvoj ideologiji, političkom identitetu, karakteru.

– Dakle, tu nema mjesta pravoj politici. O predstavljanju izborne volje birača tragikomično je i pomisliti. Pretpostavimo kako se samo sprdaju ti tzv. političari ako uopšte ikada povedu razgovor o demokratiji, legitimitetu, opštem interesu ili, sačuvaj Bože, javnom moralu. Jedan evropski politikolog je ovakvu vladavinu nazvao sultanizmom, tj. osiguravanjem političke podrške na dva načina – podmićivanjem i zastrašivanjem. Novac i strah kao stubovi političke lojalnosti su ograničenog roka i veoma, veoma opasni po društvo, ali i elite i vođe – ocjenjuje profesor.

Apatija i mrzovolja

On ističe da narod ne samo da prestaje vjerovati u političke institucije i politički poredak, već pada u apatiju i mrzovolju, što je uvertira u još težu destrukciju.

– Istovremeno, partije se pretvaraju u trgovačka preduzeća, a politika postaje okupljalište najgoreg sloja ljudi, bez skrupula, bez moralnih i intelektualnih, što ne reći i bez ljudskih vrijednosti. Takvo društvance nije lojalno nikom osim ličnim interesima i prije ili kasnije svako svakome postane neprijatelj. Onda tu nema jedinstva, nema pravila, a kako da bude nacionalnog pitanja i zajedničke budućnosti – kaže Vuković.

Ideja da mandati ponovo pripadaju partijama, ali sa otvorenim listama, ima opravdanje, ali on smatra da istovremeno treba raditi i na podizanju političke svijesti, kompetencije i odgovornosti svih učesnika političkog života.

– Mi imamo demokratsku fasadu, ali nam je suština autoritarna, pa i totalitarna. Nema više sučeljavanja mišljenja, kritičkog samopropitivanja i autokorekcije. Uostalom, prema indeksu demokratije koji svaki godine rangira zemlje širom svijeta, mi smo u kategoriji hibridnih režima, kompatitivnog autoritarizma. Stabilokratija bez demokratije. Formalno imamo institucije, donose se zakoni, organizuju izbori, ali bez supstancijalnih osobina. Parlament nije najviše zakonodavno tijelo i vrhovni politički autoritet, a za to nisu krive zlonamjerne komšije i moćne strane agenture, već isključivo domaća produkcija. Zato je politička kultura preduslov i neodvojivi dio demokratskog društva bez kojeg nema ni teorijske šanse da opstanemo. Osvrnite se oko sebe i pogledajte koliko ima slobodoumnih i nepodjarmljenih novinara, profesora, ekonomista i uopšte intelektualaca koji su izvan partijske kontrole. I koliko su skrajnuti i beznačajni – ocjenjuje Vuković.

Mandati

Govoreći o inicijativi za izmjenu Izbornog zakona u BiH, lider SNSD-a Milorad Dodik rekao je nedavno da jedini način da se uspostavi zdrava, demokratska borba jeste da mandati pripadaju političkim partijama.
– Onda ne bi imali razna bježanja, prebjege, već bi imali stabilne institucije demokratskog karaktera i demokratski sistem i ja bih to podržao – rekao je Dodik, ocjenjujući da SDA to neće podržati zato što im stranci kažu da to nije evropska vrijednost.

Nosioci promjena

Ljubinko Jović kaže da činjenicu da su ljudi poput Obrena Petrovića, Dragana Čavića i Kostadina Vasića bili perjanice opozicije treba posmatrati iz posebnog ugla.

– Da je 2018. godine pobijedila opozicija, ti ljudi koje dojučerašnje stranačke kolege nazivaju najpogrdnijim imenima, bili bi na funkcijama na kojima su i danas, samo ne bi bili “papci” i “preletači”, već nosioci promjena i boljeg sutra – zaključuje Jović.