Na današnji dan okončan rat u BiH: Zašto je baš Dejton izabran da bude domaćin pregovora?

21.11.2025. | 07:11

Nakon četiri preteške ratne godine mir u BiH je dogovoren hiljadama kilometara daleko od ratišta. Iscrpljujući pregovori trajali su tri sedmice u vojnoj bazi Rajt-Paterson koja je u istoriji poznata po braći Rajt, koji su civilizaciji podarili prvi avion na tom području početkom 20. vijeka.

Pregovore u Dejtonu je vodio savjetnik američkog državnog sekretara i dugogodišnji diplomata Ričard Holbruk. Kao model poslužio je sporazum koji je okončao arapsko-izraelski rat.

Vijest da je dogovoren mir je obišla svijet, ali nisu svi srećni izašli iz Dejtona u državi Ohajo. Nijedna od tri zaraćene strane nije dobila sve što je htjela, što je dobrim dijelom dovelo do toga da se danas, pune tri decenije kasnije, polemiše o tome ko je dobro odigrao, ko je možda mogao i bolje, ko je podlegao pritiscima, a ko bio ucijenjen.

Holbrukovi zapisi

Dejtonski sporazum je parafiran 21. novembra 1995, a zašto je, između ostalog, za mjesto pregovora izabran Dejton, zapisao je Holbruk u knjizi “Završiti rat”.

– Tom Donilon je preuzeo da za razgovore nađe prihvatljivo mjesto – koje smo šifrovano nazvali Lokacija X. Bio je važan svaki detalj. Lokacija X treba da primi devet delegacija – iz svake balkanske zemlje, pet zemalja Kontakt grupe i predstavnika EU Karla Bilta. Idealno bi bilo imati mjesto na kojem bismo bili izolovani od novinara i drugih ljudi spolja, dovoljno blizu Vašingtona da bi mogli doći zvaničnici iz administracije, a dovoljno daleko, kako je to kasnije u “Vašington postu” napisao Mihael Dobs, “da se balkanskim gospodarima rata onemogući da jure u televizijske studije u Njujorku i Vašingtonu svaki put kada pregovori udare o zid”. Avio-baza u Dejtonu ispunjavala je naše potrebe – zapisao je Holbruk.

U Dejton su delegacije pristigle 31. oktobra nakon što u BiH nijedan do tada pokušaj primirja i sporazuma nije uspio da zaustavi krvoproliće.

– Prozori mojih soba u prizemlju gledali su preko parkinga pravo u Miloševićeve, tako da smo mogli vidjeti da li je u svom apartmanu. Zgrade su bile prikladne, ali jedva i elegantne – navodio je američki diplomata

Tri balkanske delegacije, SAD i Evropljani imali su svoju zgradu. Hotel, simboličnog naziva “Houp” (u prevodu nada).

– Naš tim je stigao u Dejton 31. oktobra na vrijeme da pozdravi balkansku delegaciju. Stigao je Milošević, izražavajući uvjerenje da će sigurno biti postignut sporazum. Američkim vojnim avionom stigao je Izetbegović, pozivajući na “mir s pravdom”. Tuđman se spustio ponosan i ohol. Nije dao nikakvu izjavu – piše u Holbrukovoj knjizi.

Pogledi iz Srpske

Pregovori u Dejtonu su, prema svjedočenjima brojnih učesnika, bili veoma mukotrpni, iscrpljujući, a često na ivici propasti.

Mnogi visoki zvaničnici urgirali su tvrdeći da je ovo posljednja prilika za postizanje sporazuma, a američke i britanske diplomate su dodatno pritiskale goste sa Balkana, insistirajući na tome da će, ako dogovora ne bude, dići ruke i povući međunarodne trupe te da će BiH ostati prepuštena sama sebi.

Kako je vrijeme odmicalo rasla je nervoza i težilo se konačnom rješenju uz brojne noćne razgovore, pregovore, pritiske.

Okosnicu delegacije Republike Srpske u Dejtonu činili su Momčilo Krajišnik, kao predsjednik Skupštine, potpredsjednik Nikola Koljević i Aleksa Buha, kao ministar spoljnih poslova, ali glavnu riječ za srpsku stranu vodio je tada prvi čovjek ondašnje Jugoslavije Slobodan Milošević. Uz njega su bili i Momir Bulatović i Milan Milutinović.

Iz mnogih izjava i zapisa vidljiva su bila neslaganja između srpskih predstavnika, što je došlo do izražaja najviše na kraju pregovora.

U posljednjem minutu pregovora, tog 21. novembra ujutro, na Aranđelovdan po pravoslavnom kalendaru, našlo se rješenje prema kojem je sve završeno osim statusa Brčkog, za koje će biti formirana međunarodna arbitražna komisija. Dogovoren je omjer 51 naprema 49 odsto u korist FBiH, potpise su stavili Milošević, Izetbegović i Tuđman, a kako je ta vijest dočekana u Srpskoj za “Glas” je ispričala Sonja Karadžić Jovičević, kćerka Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike.

A person wearing glasses and a black jacketAI-generated content may be incorrect.

Sonja Karadžić Jovičević​

– Pune su tri decenije od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i isto toliko kidisanja da se izmijeni do neprepoznatljivosti tumačenjem “duha” umjesto riječi, nametanjem ličnih rješenja pojedinaca i kršenjem odredaba, uvijek na štetu srpskog naroda – rekla je ona.

Početku zakazanih pregovora prethodio je, podsjetila je, dramatičan razvoj događaja.

– Podignuta je optužnica protiv Radovana Karadžića s ciljem sprečavanja njegovog učešća u pregovorima i jasnom porukom da će biti uhapšen čim stupi na američko tlo. Bili su svjesni da njegovim prisustvom Srbi ne bi pristali na štetna rješenja, kao što ne bi ni naš tim. Zbog toga je Milošević izmanipulisao patrijarha Pavla da u njegovu korist iznudi ovlaštenje da ekskluzivno pregovara u ime tima Srpske, znajući da naša delegacija ne može odbiti patrijarha. Tako je naš tim prisustvovao pregovorima, ali bez prava glasa – kazala je Karadžić Jovičević.

Na dan potpisivanja sporazuma, u kući punoj gostiju i za slavskom trpezom, kazala je, pratilo se obraćanje Miloševića na televiziji.

– Krajnje samouvjereno, bez imalo stida, nabrajao je šta smo “dobili”, redom sve ono što smo već imali, srpskom krvlju natopljeno. Na mapama velikog razmjera i debelim flomasterom oduzete su kuće, imovina i budućnost mnogih ljudi, što je samo u Sarajevu dovelo do egzodusa 157.000 Srba. Nedavno slušam jednog beogradskog političara koji kaže da je u to vrijeme bio mali (ne mlad, nego mali, sa 30 godina) i navodi da nije bio učesnik događanja, ali da mu je neko pričao sljdeće: da Karadžić i Krajišnik nisu htjeli ništa da potpišu i da su tražili 70 odsto teritorije. Slušam to već dugo od istog i sličnih likova koji su bili “mali”. Taj isti je nedavno izjavio i da su Srpsku napravili Amerikanci. Ovo je dobra prilika da i njemu ponovim da Karadžić nije ni mogao bilo šta da potpiše, pa ni da odbije, jer nije ni bio tamo. Krajišnik je bio, ali bez prava glasa. Priča o procentima nije njihova želja, nego činjenica da Srbi po katastru posjeduju 64 odsto teritorije BiH koju je srpski narod branio i s pravom tražio da se prizna. Dakle, to je pravna činjenica, a ne “inat” Radovana i Mome, kao što je činjenica da je Srpska nastala prije Odbrambeno-otadžbinskog rata, da je od prvog dana branjena od strane naroda i policije, a zatim i od strane vojske, koja je par mjeseci kasnije formirana. Nisu je Amerikanci napravili, nego verifikovali i priznali samim sporazumom. I tada i svih ovih trideset godina mislili su da je ona privremena i da će je vrlo brzo ugasiti. To pokazuju i predviđeni termini za postojanje nekih institucija koje su odavno trebalo da prestanu sa radom, ali, eto, postoje nepravno i danas, jer Srpska nije nestala u terminu i sudbini koje su planirali – navela je ona.

Sam sporazum bio je najnepovoljniji po Srbe iz mnogo razloga.

– Ipak, Srbi su sa olakšanjem dočekali kraj nametnutih sukoba i stradanja. Kakav stav o značaju mira imaju Srbi pokazuje činjenica da samo mi obilježavamo taj dan. Osim toga jedino Srbi traže poštovanje i primjenu odredaba originalnog sporazuma. Uporno upozoravanje da se treba “vratiti izvornom Dejtonu” jasno pokazuje da se od njega značajno udaljilo. Kada se nasluti neki dogovor dva entiteta i tri naroda, koji bi jedini trebalo, bez tutora i protektora, da razgovaraju i odlučuju, ekspresno se aktiviraju likovi koji, u panici za svoj status i enormnu zaradu, unište svaku šansu za stabilan mir, napredak i suživot. Nakon toliko vremena bilo bi normalno da se pojavila nova generacija diplomata koja bi analizirala razloge tri decenije nefunkcionalnosti ove nesrećne zajednice na koju su dali silne milijarde, pa da na osnovu toga promijene pristup s ciljem omogućavanja rada institucija i unapređenja kvaliteta života u miru i saradnji. Krajnje je vrijeme da dođu sposobnije diplomate sa stvarnim dobrim namjerama. Za dobro svih nas u BiH – zaključila je ona.

Novi vjetrovi

U vrijeme pregovora u Dejtonu u Srpskoj je odluke donosio prvi saziv Narodne skupština Srpske. Među poslanicima bio je i Dragan Kalinić.

Tog 21. novembra, na Aranđelovdan, bio je, kako je rekao, na slavi jednog “od naših najvažnijih ljudi u Republici Srpskoj”.

– Svi smo s nestrpljenjem očekivali vijesti iz Dejtona. Javio se Krajišnik i predočio šta smo dobili, a šta izgubili. Bila je opšta konsternacija, nezadovoljstvo, iznenađenje. Naročito su bili rezignirani ljudi koji su se borili u Sarajevu da odbrane svoja ognjišta. Ilijašani posebno, a i mnogi drugi. Nismo bili zadovoljni jer nam nije bio omogućen izlazak na more, a tražili smo. Brčko je prepušteno arbitraži. Razumjeli smo što Krajišnik nije htio da izađe na parafiranje sporazuma. Tada smo to teško primili, ali smo na kraju vidjeli da Dejton ima vrijednosti. Zaustavljen je rat, mir je nastupio. Kako se bližio dan potpisivanja sporazuma u Parizu, bili smo na sastancima kod Miloševića, gdje se ipak rukovodstvo Srpske usaglasilo da bude prihvaćen Dejton kako je i sročen – ispričao je on za “Glas“.

Tri decenije kasnije, kaže, taj sporazum je devastiran intervencijama sa strane, ali i uz pomoć domaćih vazala.

– Da li ćemo se uspjeti vratiti izvornom Dejtonu, što bi bilo najbolje rješenje za cijelu BiH ili će biti ponuđena neka druga rješenja, pokazaće vrijeme. Dosta će zavisiti od geopolitičke situacije i razrješenja velikih globalnih sukoba – zaključio je Kalinić.

Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, poznatiji kao Dejtonski sporazum, je zvanično potpisan 14. decembra 1995. u Jelisejskoj palati u Parizu, a tada je potpis, u ime Srpske, stavio Nikola Koljević.

Izi i Mo

Američka Centralna obavještajna agencija (CIA) skinula je prije nekoliko godina oznaku tajnosti sa više od 100.000 dokumenata, među kojima su se našli i zapisi o istorijskom mirovnom sporazumu u Dejtonu 1995. godine.

U njima se, kako su prenijeli mediji, može vidjeti na koji način su Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović bili zaključani u vojnoj bazi dok su pregovarali, ali i šta su jeli i koje su posebne želje imali. Prema tvrdnjama, pregovarači su Miloševića oslovljavali sa Slobo, Izetbegovića – Izi, dok je Momčilo Krajišnik nazivan Mo.

U dokumentima je navedeno i to da su Miloševiću služeni jastozi iz Mejna, a Izetbegović je u pauzama vođenja pregovora najviše volio da gleda fudbal.