Projekcija filma “Mašinist” u Narodnom pozorištu RS

Narodno pozorište Republike Srpske, sa zadovoljstvom vas poziva na projekciju filma Breda Andersona „Mašinist“ – Velika scena, četvrtak, 26. novembar 2020. godine u 19.30 časova. Ulaz slobodan!

Nakon projekcije slijedi razgovor o filmu, koji vodi Slaviša Radan, dramaturg.

Priča filma Mašinist, zbog svoje univerzalnosti, mogla je da se događa bilo gdje. Ipak, američki režiser filma, Bred Anderson, insistirao je da se događa negdje u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovo pominjem zato što se Mašinist produkciono tretira kao evropski, prije svega španski film. Uostalom, sav je snimljen u blizini Barselone. Zašto? Film danas ima status klasika. Međutim, na početku ovog vijeka, scenario Skota Kosara odbijao je američke producente – za sličnim stvarima oni baš i nisu ludovali. Atmosferom, Mašinist podjseća na filmove Dejvida Linča, s tom razlikom da je ovdje scenario jasno i precizno definisan. Ako pomno pratimo zbivanja, vidjećemo da je sve u scenariju, i do one najmanje sitnice, razriješeno, što Linč, dakako, ne bi napravio – kod njega bi se sve rješavalo na nivou podsvijesti. Međutim, i pored potpuno zaokružene priče, neobičnost scenarija, pogotovo njegovog kraja, nije nešto što američki producenti vole. Bred Anderson kaže: „Tražili smo nekog u Americi ko bi finansirao scenario, ali niko nije imao volje da od toga napravi film. Čak ni kada smo bili sigurni da je Kristijan Bejl u filmu.“ Zato se otišlo u Španiju. Kristijan Bejl, tumač Trevora Reznika, glavnog lika filma, i sam kaže da sve to dosta govori o Americi. Stoga je Anderson, čineći neku vrstu „male osvete“, da bi izgledalo kao da se priča dešava u Americi, snimao na najgorim lokacijama Barselone. Scenariju su ga, kako sam kaže, privukli ton i atmosfera – više i od same priče: „Bilo je tu nečeg duboko uznemirujućeg i jezivog. Pri čemu likovi nisu zanemareni. Dakle, kombinacija jezivog i emocionalnog.“ Na pitanje žanra u koji bi svrstao svoj film, Anderson, znajući za predrasude, na koje i sam stalno upozoravam, kaže: „Ne bih ga nazvao hororom, mada ima elemente horora. Ako je u hororu suština u plašenju a ne u razradi likova i pokazivanju emocije među njima, onda ovo nije horor. Ukoliko horor zamišljate kao stvaranje osjećanja straha, nešto što radi Polanski ili što je radio Hičkok, onda da, moguće je da je to takva vrsta horora. Ali za mene je to više psihološka drama u kojoj pratimo rast opsesije i paranoje u glavi glavnog lika.“ A zašto je Mašinist nesvakidašnji film? Možda zato što nas vodi kroz priču o krivici i pokajanju – nekoj vrsti iskupljenja. Može se nazvati i savremenom slikom Zločina i kazne. Lično smatram da je to prije svega putovanje u naš um. Traženje načina da se dođe do lične istine. I da se upozna samoga sebe. S tim što se ovo posljednje ne smije shvatiti kao neka floskula, nego, naprotiv, potpuno ozbiljno – svijet je ovakav kakav je, upravo zato što mnogi pojedinci nikada nisu u stanju da se suoče sa samim sobom. Ovo mišljenje se najbolje potkrepljuje kratkim Reznikovim dijalogom sa poznanicom Stivi: REZNIK: Ne brine mene otkaz. – STIVI: Nego? – REZNIK: Ne znam još… Da, treba mnogo zrelosti i mukotrpnog rada da bi jedinka sama sebi napokon mogla priznati šta o sebi misli.

U filmu treba istaći savršeno prikazan odnos Reznika i Stivi (Kristijan Bejl i Dženifer Džejson Li) – vrlo je nježan, praćen prelijepom muzikom. Inače, muzika je vrlo značajan segment filma. Uglavnom su u pitanju duvački instrumenti koji se perfektno koordinišu sa slikom koju gledamo. Neizbježno je pomenuti i ono što je izazvalo najveću pažnju publike u vrijeme pojave filma. U pitanju je Bejlova predanost u procesu pripreme za lik Reznika. Mada ga niko nije prisiljavao, želio je da se vizuelno pretvori u sablast, kako i piše u scenariju. Na setu se pojavio mršaviji 31 kilogram – sa 86 sveo se na svega 55 kilograma. Izgledao je tako nezdravo da se teško moglo povjerovati da će se kasnije ponovo vratiti u normalu. Sam Bejl o tome kaže sljedeće: „Nisam jeo i to je sve! A da li će ljudi da se slože sa mnom ili neće, nije mi bitno. Snimam film koji bih ja rado gledao. Bukvalno sam kopnio i unuštio se do tačke kad je bilo smiješno gledati me kako trčim – nisam više imao mišiće na nogama. Ali, sjajan je to osjećaj, osjećaj pobjede.“ I dodao je, s obzirom da su snimali u julu i avgustu – na 40 stepeni, da je otkrio da se gubitkom težine lakše podnosi vrućina. O Kristijanu Bejlu i njegovom liku, Anderson kaže sljedeće: „Mislim da je gubitak težine uticao na njegovu energiju. U stvari, znam da jeste. Bio je vrlo usporen. Stvarno je bio iscrpljen – slabo je spavao i tokom snimanja. A ja sam želio vizuelno dočarati onaj osjećaj koji imate kada tonete u san ili kada se probudite. Stanje uma vam je izvitopereno. Reznik je skoro stalno u stanju polusna. Ima trenutaka u filmu kada zadrijema i naglo se budi. Stoga, čitava njegova stvarnost mora da bude usporena.“ Mašinist je jedan od onih filmova koji nas gura u duboka razmišljanja. Koji ima snagu da nam potpuno promijeni život! Ili barem pogled na svijet… što je možda isto…

 

 



Ostavite komentar: