Projekcija filma „Ljubavna priča“ u Narodnom pozorištu RS

U utorak, 26. mart 2019. godine u 19.30 u Narodnom pozorištu RS biće održana projekcija filma Artura Hilera “Ljubavna priča”, po istoimenom romanu Erika Sigala. Ulaz Besplatan!

 

Nakon projekcije slijedi razgovor o filmu koji će voditi dramaturg Slaviša Radan.

Dolazak proljeća (a to nam se upravo događa), neizostavno dovodi do one slatke uznemirenosti u našim tijelima. Onog ubrzanog kolanja krvi koje nas tjera napolje, u beskrajne šetnje na proljetnom suncu, na dugo čekano ispijanje kafe u tek postavljenim osunčanim kafanskim baštama. Čini mi se da i oni, koji inače rijetko kada maštaju, sada prave izuzetke.

Zbog te čudne zanesenosti, ne vidimo najbolje… Često zapinjemo, sudaramo se jedni s drugima, znamo „poljubiti“ i po koji saobraćajni znak.

Stoga mi se ne čini ništa priličnije nego da s kalendarskim nastajanjem proljeća gledamo divni „romantični“ klasik „Ljubavna priča“, nastao po istoimenom romanu, jednom od najljepših „ljubavnih“ romana ikada. A time i odamo poštu nedavno preminulom (u oktobru 2018.) muzičkom kompozitoru Fransisu Laju – slušajući njegovu kultnu muzičku kompoziciju iz filma nagrađenu Oskarom…

Prva stvar koju vješto oko odmah ustanovi, kada je u pitanju odnos romana i filma, jeste da roman ni najmanje nije iznevjeren, kako to obično biva. A kada se bolje razmotre okolnosti nastajanja filma, sve postaje jasnije.

Erik Sigal je roman objavio 1970. godine – mislim da je tekst izvorno bio napisan u formi scenarija. I odmah je, te iste godine, postao jedan od najprodavanijih. Zbog tako velikog uspjeha romana, na film se nije dugo čekalo – premijera se dogodila u decembru iste godine. Upravo zato što se filmu pristupilo na vrijeme, dok je kreativna energija „Ljubavne priče“ još lebdjela u vazduhu, i jeste razlog zašto nimalo ne zaostaje za romanom – scenario, sasvim logično, potpisuje sam Sigal, a režira ga, na filmu tada već iskusni, 47-godišnji, Artur Hiler, koji je zanat ispekao prije svega radeći na televiziji, što je u to vrijeme bila referenca koja je garantovala kvalitet.

Tako smo dobili film koji je zadržao sve one kvalitete koje je iznjedrio roman – veoma inteligentne i duhovite dijaloge, neposrednost kojom do publike dopire da prosto ne možete da vjerujete, a prije svega vrhunsku jednostavnost u izrazu – ona se savršeno prezentuje i kroz sam naslov.

Komentarišući inteligentne i duhovite dijaloge u romanu (u filmu savršeno izvedene), najbolje je citirati razgovor između Dženifer i Olivera, pri njihovom upoznavanju:

DžENI: Izgledaš glup i bogat. – OLIVER: Zapravo, ja sam pametan i siromašan. – DžENI: Ne, ne, ja sam pametna i siromašna. – OLIVER: A šta te čini tako pametnom? – DžENI: Ne bih s tobom otišla na kafu. – OLIVER: Ne bih te ja ni pozvao. – DžENI: Upravo zato i jesi glup.

U istom tonu je cijeli roman, pa režiser sebi nije smio dopustiti bilo kakvu vrstu omaške koja bi zagušila ove briljantne dijaloge. Stoga je režija Artura Hilera perfektna – kadrovi koji se sa takvom spontanošču nižu pred našim očima, glumačka igra koja ni na trenutak ne dovodi u pitanje vjerodostojnost događanja. Sve pršti od razigranosti, ali one suptilne – razmišljajući o tome pada mi na pamet da je upravo to savršen način za izvođenje Šekspirovog komada „San ljetnje noći“. No, ostavljajući digresiju po strani, treba reći da je Hilerova režija dovela dvoje glavnih glumaca (Ali Mekgrou i Rajan O’Nil) u izuzetno snažan odnos prožet nevjerovatnom količinom iskrenosti. Toliko je prirodnosti u njihovom odnosu da prosto ne možete povjerovati da to može biti samo proizvod glume. Prikazati toliko nježnosti među njima (ali i u filmu uopšte), i pritom ni na tren ne zapasti u sentimentalnost, zaista nije nimalo lako. Nema nimalo usiljenosti – oboje glumaca posjeduju prirodan šarm, briljantno se nadopunjuju, uvjerljivo prikazujući kako se suprotnosti u njihovim karakterima privlače.

Stoga, ako smo unutar sebe uspjeli sačuvati osjećaje, ovaj film će nas svojom dirljivom iskrenošću propisno uzdrmati. „Ljubavna priča“ je zapravo primjer kako se genijalnost očituje u jednostavnosti, a koju je, zbog zamke da se ne pretjera u bilo koju krajnost, u stvari najteže i postići.

Film nije lišen ni društveno-socijalnog konteksta – suptilno komentariše klasnu borbu, preispituje identitete. Takođe iznosi, bez imalo ustručavanja, izrazito jasne stavove o religiji – moram citirati predivno zapažanje koje, na Oliverovo pitanje, iznosi Dženifer:

OLIVER: Zašto si napustila crkvu? – DžENI: Ne znam. Zapravo joj nikad nisam ni pripadala. Nikada nisam mislila da postoji neki drugi svijet, bolji od ovoga. Šta može biti bolje od Mocarta? Ili Baha? … Ili tebe…

U sličnom tonu ću i završiti ovaj tekst – istim onim riječima kojima započinju, i roman i film:

“Šta možete reći o 25-godišoj djevojci koja je umrla? Da je bila lijepa i nadarena? Da je voljela Mocarta i Baha? Bitlse? … I mene?”

 

(BL PORTAL)

 

Ostavite komentar: