FOTO: BL portal
Tražio ih u istoriji, a pronašao u svojoj kući: Ovako su nastali “Tihi junaci” Dejana Todoranovića FOTO
19.11.2026. | 11:42 Dodaj BL Portal kao Google izvor„A gdje sam tu ja?“, upitao je otac Dejana Todoranovića dok su razgovarali o istoriji i velikim srpskim junacima. Pitanje ga je zateklo. Znao je mnogo o podvizima ljudi iz knjiga, ali odricanja onih uz koje je odrastao dugo nije posmatrao na isti način.
Danas, uoči banjalučke promocije svoje prve knjige „Tihi junaci“, mladi autor iz Gradiške za BL portal govori o majci koja je ustajala u četiri ujutru, očevim odlascima na dnevnice i ljudima čija dobra djela rijetko dospiju u javnost.
Njegova knjiga donosi 33 priče o ljudima koji su pomagali drugima ne tražeći priznanje. Biće predstavljena večeras, 19. novembra, u 19 časova, u svečanoj sali Kuće Milanovića u Banjaluci.
Junaci pod istim krovom
Na očevo pitanje Todoranović je uzvratio pitanjem, ne razumijevajući odmah na šta misli. Odgovor je zapamtio.
„Sine, mi smo u posljednjem ratu napravili isto što su ti Sinđelići, Mišići i ostali, a ja ne vidim da vi nas spominjete“, prenosi očeve riječi.
Taj razgovor promijenio mu je pogled na ljude koji su mu bili najbliži.
„Onda sam ja shvatio: pa ja u svojoj kući ne prepoznajem Sinđelića, Mišića ni ostale junake. Promijenio sam malo filter, percepciju i vidio da je junaštvo upravo tu, ispred nas. Upravo ti tihi junaci su ljudi oko nas, a mi nemamo pojma o tome. Srećemo ih svakodnevno, a ne znamo ništa o njima“, kaže Todoranović za BL portal.
Odrastao je u selu Vilusi, uz majku, oca i brata. Kao dječak podrazumijevao je mnogo toga što danas vidi drugačije: spremne obroke, odjeću, pomoć oko zadaće i roditelje koji stižu da završe sve što treba.
„Majka je ustajala u četiri ujutru, svaki dan, pet dana u sedmici, spremala obroke, odjeću, pakovala, vodila nas, dovodila kući, pomagala da radimo zadaću. To je junaštvo i to ogromno junaštvo. To je podvig. To je sabijanje svoje volje zarad ljubavi prema bližnjem svom“, priča Todoranović.
U istoj ravni danas vidi i očevu borbu za egzistenciju, različite poslove i odlaske na dnevnice. Ono što mu je u djetinjstvu izgledalo kao obična porodična svakodnevica, odrastanjem je dobilo drugu težinu.
Povreda ga je vratila kući, pisanje odvelo do knjige
„Tihi junaci“ nisu bili unaprijed osmišljen književni projekat. Nakon ozbiljne povrede palca u Italiji, Todoranović se vratio u Gradišku na oporavak. Vrijeme oporavka posvetio je pisanju.
„Sjeo sam i htio sam u tom teškom trenutku da napišem nekakvu opomenu sebi. Onda sam pronašao jedan tekst koji sam počeo da pišem prije nekoliko godina, koji nije imao ama baš nikakve veze sa ovim što će se kasnije pretočiti u knjigu. Ali, to mi je bila neka inicijalna tačka i početak svega“, prisjeća se.
Godinama je bilježio misli i priče koje su ga inspirisale. Odrastanje uz srpsku epiku i istoriju, a kasnije i interesovanje za sudbine ljudi iz različitih krajeva svijeta, ostavili su mu dosta materijala kojem je sada mogao da se vrati.
Najprije je sastavio spisak od petnaestak poznatih priča, a zatim krenuo u istraživanje. Od početne ideje do konačnog rukopisa prošlo je oko godinu dana.
Rukopis je poslao profesoru doktoru Vladi Dimitrijeviću, čije mišljenje mu je bilo posebno važno. Uslijedili su podrška i opširan predgovor, a izdavač je postao Muzej u Gradišci.
Junake knjige povezivala je jedna osobina koja ga je naročito privukla: nisu željeli da se o njima mnogo zna.
„Ono što me u tim pričama uvijek oduševljavalo jeste količina želje tih ljudi da ne budu prepoznati u široj javnosti, već upravo da čine ta djela jer tako žele, bez ikakve druge pobude. Nisu tražili nikakvu ovozemaljsku slavu, već su djelovali iz te, da tako kažem, Božanske čestice koja se nalazi u svakom čovjeku“, objašnjava autor.
Za njega se junaštvo prepoznaje u spremnosti čovjeka da se odrekne nečega svog kako bi drugome bilo bolje.
„Čovjek je biće ogromnog potencijala. Ali kako se taj potencijal ostvaruje? Djelom i djelatnom ljubavlju. A djelatna ljubav je uvijek ona ljubav koja je spremna da podnese žrtvu za svog bližnjeg“, kaže Todoranović.
Početi od običnog „dobar dan“
Razgovor o neprimijećenim ljudima otvorio je i pitanje onih koje viđamo svakodnevno, a jedva ih poznajemo. Komšija iz iste zgrade, čovjek pored kojeg godinama prolazimo, neko kome se ne javimo jer se ni on ne javlja nama.
Todoranović smatra da iz tog kruga svako može da izađe svojim postupkom.
„Uvijek čovjek treba da krene od sebe, da on bude svetionik. Niko u zgradi ne pozdravlja? Ti pozdravi. Budi uporan, stalno govori dobar dan. Možda će toj osobi postati neugodno i možda će, preko volje, ali reći dobar dan. Do nas je da radimo ono što treba“, poručuje.
Ni izostanak odgovora, dodaje, ne mora biti razlog za osudu.
„Ne treba ljudima uvijek suditi. Možda on nikada nije imao iskustvo sa tim. Nije naučen na to. Treba razbiti taj kamen.“
Takav pogled na odnose među ljudima vezuje za svoje uvjerenje da čovjek ne može bez zajednice, prije svega sa Bogom, a onda i sa drugima.
Vjera ima važno mjesto i u njegovom životu i u knjizi, ali među ljudima o kojima piše ima i onih koji nisu pravoslavci ili nisu vjernici. Prepoznaje ih po spremnosti na žrtvu za drugoga. Upravo zato smatra da oni koji se izjašnjavaju kao pravoslavni hrišćani imaju veću odgovornost da ono u šta vjeruju pokažu djelima.
Govoreći o osloncu u teškim trenucima, poziva se na riječi iz Jevanđelja po Mateju o prolaznosti zemaljskog blaga.
„Moja neka istinska misao i moje istinsko osjećanje jeste da čovjek treba da ukrasi svoju dušu upravo tim vrijednostima koje ne mogu da nagrizu nikakve oluje ovoga svijeta“, kaže Todoranović.
I sam je morao da mijenja planove. Rođen je 1995. godine u Gradišci, a kao dječak sanjao je fudbalsku karijeru koju je prekinula povreda. Kasnije je živio na relaciji Udine i Gradiška. Veliki uticaj na njega imala su djela svetog Nikolaja Velimirovića, kojem se često vraća i kojeg naziva svojim učiteljem.
Pored pisanja, pokrenuo je podkast „Zavjetnik“, u kojem razgovara sa profesorima, teolozima, piscima i drugim sagovornicima. Zanimaju ga njihova životna iskustva, posebno iskušenja i trenuci u kojima su morali da pronađu snagu za dalje.
Kada govori o sebi, najbliži mu je opis čovjeka koji se trudi.
„Nikada nisam znao odgovoriti na pitanje ko sam. Kako sam sazrijevao, mislim da je najbolji odgovor da sam trudbenik na putu Hristovom i da bih to najviše volio da budem. Ne da me prepoznaju kao takvog, nego da se ja tako osjećam“, kaže za BL portal.
Uprkos teškoćama, odbija da sve posmatra kroz očaj. Optimizam, smatra, ima smisla ako čovjeka pokreće da nešto uradi.
„Čovjek treba da bude optimista, ali ne lažni optimista koji prosipa neke demagogije, već praktično treba da bude optimista. Nije sve crno. Ni u vrijeme ratova i istrebljenja nije baš sve bilo crno. Jeste bilo teško, ali nije bilo crno. I upravo mi smo dužni da djelujemo, da činimo što je do nas, da umnožavamo to dobro“, poručuje Todoranović.
Dva prazna lista za nekoga vašeg
Broj priča u „Tihim junacima“ nije slučajan. Trideset tri upućuju na godine ovozemaljskog života Isusa Hrista. Simboliku nose i korice, početni Psalam 142, priča o kosovskom zavjetu i ilustracije na početku i kraju knjige.
Ipak, njen završetak ostavljen je čitaocima. Poslije posljednje priče nalaze se dva prazna lista, namijenjena da na njima zabilježe priču o nekome iz svog okruženja koga smatraju vrijednim pamćenja.
„Samim čitaocima dajem da upravo oni budu produžetak te knjige“, objašnjava Todoranović.
Ne krije da bi mu značilo da knjiga pronađe put do publike i da njenom prodajom nešto zaradi. Ali ono po čemu će procjenjivati njen uspjeh nalazi se izvan prodajnih rezultata.
„Jedina misija će biti ako će to nekoga nagnati da radi neko veće djelo. Jer ostalo je sve promašaj. Lijepo je ako svoje djelo prodate, zaradite od toga, ali ako to ne nagna nekoga da bude bolji, niste postigli pravi cilj“, kaže autor.
Tako se knjiga od 33 priče završava prostorom za još jednu. Ime njenog junaka čitalac će morati da pronađe sam.
