Rat mu uskratio mladost: Turbulentan život poznatog glumca

08.12.2025. | 12:46

Glumac Jovo Maksić odrastao je u maloj seoskoj sredini podno Dinare, u selu Plavno kod Knina. Otac mu je bio sveštenik, a rano djetinjstvo mu je bilo ispunjeno radošću i slobodom koju samo selo može da da.

Jovo se sjeća da su se djeca okupljala na livadama, pravila improvizovane igre, a dani prolazili bez žurbe i bezbrižno, uz osjećaj da je sve moguće.

Osnovnu školu završio je u Plavnu, dok ga je srednja škola odvela u Knin, tada najveće urbano središte regiona. Upravo u tim tinejdžerskim godinama javilo se interesovanje za glumu, a u Kninu je upoznao i djevojku koja će kasnije postati njegova životna saputnica.

Rat, razdvojenost i stvaranje porodice

Početkom devedesetih, kada su političke i ratne tenzije potresale bivšu Jugoslaviju, život Jova Maksića i njegove porodice naglo se promijenio. Rat mu je uskratio mladost, a najviše ga je pogodila razdvojenost od najveće ljubavi, djevojke iz Knina. Godine straha, neizvesnosti i privremenih selidbi postale su dio svakodnevnice, ali sudbina ih je kasnije spojila. Nakon rata, u Banjaluci su se slučajno sreli i nastavili gdje su stali — a ubrzo zatim vjenčali se i započeli zajednički život u Beogradu.

U novoj sredini dobili su kćerku Isidoru 1997. godine, dok je Jovo još studirao završne godine glume, balansirajući između akademskih obaveza, očinstva i egzistencijalnih briga. Četiri godine kasnije rodio se i sin Rastko, čime je porodica postala njegova najveća životna vrijednost i motivacija da istraje u poslu koji tada još nije pružao sigurnost.

Period tokom studija bio je posebno zahtjevan. Uz redovne obaveze na fakultetu, povremeno je radio fizičke poslove kako bi obezbijedio egzistenciju porodici — najčešće na građevini, na mješalici, kod prijatelja koji je imao firmu. O tom iskustvu Maksić je rekao:

– Igrao bih jednu ili dvije predstave u pozorištu mjesečno, a u međuvremenu sam radio na građevini. Na mješalici, ma sve poslove koje je trebalo. Naučio sam mnogo zanata i mislim da od toga ima mnogo koristi. Onda sam, kada je prošlo neko vrijeme, shvatio da moje vrijeme tek dolazi.“

Profesionalnu stabilnost omogućila mu je stipendija koju je dobio zahvaljujući razumevanju profesora Predraga Bajčetića, što mu je omogućilo da se posveti glumačkom sazrevanju i bez stalnog finansijskog pritiska privede studije kraju.

O svom roditeljstvu i porodici često je govorio s mjerom i toplinom:

– Rano sam zasnovao porodicu i to mi je dalo snagu. Od plakanja i kukanja nema ništa. Imao sam 24 godine kad se rodila Isidora, sin se rodio četiri godine poslije. Kasnije, kad smo dobili djecu, ništa nam više nije bilo teško.

Danas Jovo Maksić živi u Beogradu, gde je izgradio i profesionalni i lični život, ali vrednosti iz detinjstva i rana odgovornost prema porodici i dalje su njegov oslonac — skromnost, solidarnost i posvećenost ostaju temelj njegovog života i rada.

Obrazovanje

Iako je pozorište volio još u srednjoj školi, tek je odlazak na prijemni ispit na Fakultet dramskih umjetnosti — na koji je otputovao sam, bez znanja porodice — označio ozbiljniji korak ka glumačkom pozivu. Tokom studija je, uprkos ratnim okolnostima i teškoj porodičnoj situaciji, istrajavao u radu i redovno polagao ispite. Diplomirao je 1998. godine.

Pozorišna karijera

Na trećoj godini studija postao je stipendista Narodnog pozorišta u Vršcu. Od 1997. godine član je ansambla Malog pozorišta „Duško Radović“, gde razvija prepoznatljiv scenski izraz. Od 2016. godine je prvak drame Beogradskog dramskog pozorišta. Pozorište smatra svojim glavnim glumačkim prostorom, a među nagrađenijim ulogama izdvaja se predstava „Bunar“.

Televizija i film

Na ekranu je aktivan od 2004. godine, a šira publika ga zna iz projekata kao što su „Iscelitelj“, „Kosti“, „Crna svadba“, „Tajne vinove loze“, „Klan“, „Dara iz Jasenovca“ i dr. U javnosti ostaje prvenstveno prepoznat kao pozorišni glumac.

Porodica kao oslonac

Maksić nikada nije skrivao da je veoma mlad postao suprug i otac, ali je upravo u toj ranoj odgovornosti pronašao snagu koja ga je vodila kroz najteže periode života. Govorio je da mu je porodica bila i utjeha i putokaz, naročito u trenutku kada se tek snalazio u Beogradu, studirao, radio i pokušavao da se probije na glumačku scenu.

„Bio sam na trećoj godini Akademije, dete je bilo na putu i pokojni profesor Bajčetić se zabrinuo i rekao: ‘Ti moraš od nečeg da živiš’. On i FDU su mi izašli u susret da potpišem prvi ugovor sa pozorištem u Vršcu.“

Taj ugovor omogućio mu je da postane stipendista pozorišta u Vršcu, gde je 1. oktobra 1996. godine odigrao svoju prvu profesionalnu premijeru — datum koji pamti jer se baš tog dana rodila njegova Isidora. Za njega, to je bio trenutak u kojem su se privatni i profesionalni život simbolično spojili, prenosi Stil.