Borko Radivojević otvorio dušu: Od neimaštine i odricanja do jednog od najtraženijih harmonikaša

28.06.2026. | 21:47

Iza velikog uspjeha često se krije trnovit put pun odricanja i teških trenutaka, a baš takav je bio put harmonikaša Borka Radivojevića koji danas važi za jednog od najtraženijih muzičara čije je ime sinonim za dobar provod.

Borko Radivojević je otkrio da je zbog muzike ostao uskraćen za dječije radosti, jer je škola od njega zahtijevala mnogo.

Svakako jesam propustio mnogo. Onaj fudbal, odbojka sa drugarima iz sela… Ja nikad za to nisam imao vremena. Uvijek su tu neke obaveze bile oko harmonike, oko škole, ali ja sam to volio tako da mi u tom trenutku to nije nedostajalo i nije bilo prioritet jer da jeste vjerovatno bih tu ostao i dan-danas – priča Borko.

Roditelji su imali veliki uticaj, pogotovo pokojni otac, kako kaže Borko, trudio se da ga izvede na pravi put.

Svakako uspjeti u ovom poslu to znači mnogo odricanja jer prosto da sam htio da igram fudbal, da igram odbojku, ja ne bih imao vremena za vježbanje jer muzička škola je specifična po tome što se niža muzička škola pohađa u isto vrijeme kad i osnovna. I ja mislim da je to jedina škola koja se pohađa u isto vrijeme sa osnovnom. Ja sam imao specifičan slučaj da su me primili dvije godine ranije u nižu muzičku. Samim tim sam krenuo dvije godine ranije i u srednju, tako da sam u isto vrijeme pohađao sedmi razred osnovne i prvu godinu srednje muzičke što je stvarno onako nesvakidašnji jedan slučaj – priča Borko koliko mu je bilo naporno, ali i da je vrijedilo, piše Blic.

Iako je sate i dane provodio uz instrument, Borko ne krije da mu je danas ipak malo žao što neke stvari nije naučio.

Nisam imao vremena, ali iskren da budem nisam ja nikad za tim žalio. Možda u današnje vrijeme, žao mi je što ne umijem da igram fudbal. Odbojku kad odem nekad u selo, pa sa tim drugarima iz djetinjstva, možda za tim malo žalim, ali dobro, ipak je bolje ovako. Mislim da je prevelika cijena da sam naučio da igram fudbal da bi to radio u selu svako veče sa drugarima, ništa od ovog ne bi imao što imam danas – iskren je Borko.

I dok danas uživa u plodovima svog rada, muzičar se vrlo dobro sjeća perioda kada njegova porodica nije živjela u raskoši. Neki trenuci su mu ostali urezani… Nekada je on morao da pozajmljuje:

Pa to se dešavalo često. Ja sam rođen u porodici, ne mogu da kažem baš siromašnoj, nije to bila toliko siromašna porodica, mi smo uvijek živjeli pristojno, ali recimo ja se sjećam trenutaka kad smo ja i brat dijelili jedan jogurt. Pa, sjećam kad sam kod tetke jedino mogao da, ne znam, vidim bananu, pojedem jer prosto toga nije bilo. Ne da nismo imali para da kupimo, nego nije bilo. Tako da sam nekako zapamtio i taj dio kad se nije živjelo raskošno nego skromno. Velika je stvar bila kupiti harmoniku za školovanje meni šta je trebalo, ja sam jako mlad krenuo da radim, da zarađujem. U to vrijeme su i moji roditelji krenuli sa nekim poslom i to razvili jako dobro, tako da smo ne preko noći, ali brzo nekako došli do tog života lagodnog.

Međutim, život ga je ponovo stavio na test kada se sa suprugom osamostalio i preselio u Petrovac na Mlavi.

E onda su se i tu dešavali naravno usponi i padovi. Ja kad sam sa porodicom došao da živim u Petrovac i krenuli bukvalno sami, bilo je trenutaka, ja se sjećam trenutka kad nismo imali mlijeko da kupimo ćerki. Ćerkica najstarija, imala je možda manje od godinu dana i sjećam se da je recimo bio takav trenutak u sekundi – rekao je on u emisiji “Metar moga sela”.

Borko kaže da je tada mogao da napravi ogromnu grešku.

Ja sam tada mogao da napravim ključnu grešku u životu i da odem kod pokojnog oca ili kod majke i da kažem trebaju mi pare, oni bi mi naravno dali. Mi nismo svi kao porodica, nego je to bio moj dio porodice taj… Ali mislim da je ključna stvar što sam se ja tada oslonio na Boga, a ne na nekoga kod koga mogu da odem i da uzmem, da pozajmim pare. Tako da sam se oslonio na Boga i on mi je nekako i poslao da se taj problem razriješi. Takve situacije vam promijene i mišljenje. Tu se naravno dožive i neka razočarenja u neke ljude. Neke ljude doživite na neki drugi, pozitivniji način. Sa tim usponima i padovima čovjek formira svoju ličnost i način razmišljanja. Tako da jesu to teški trenuci, ali svako bi trebalo u životu da doživi takav trenutak, da ga iskuje lijepo i da može ono, što naš narod kaže, da postane čovjek – otvoreno kaže Borko.