Ostavljen da “pametan čami među ludama”: Ovakvi su bili posljednji dani Petra Kočića

31.08.2020. | 19:47

Na Petra Kočića, velikog srpskog pisca i narodnog tribuna, gledalo se kao na čovjeka krajnosti.

Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Pričali su da je bio “previše političar za književnika i premalo racionalan za političara”.

Jovan Dučić je zapisao da bi, da nije toliko isključiv, Petar Kočić bio najbolji srpski pisac.

Neprestana borba uzela je svoj danak i uoči Prvog svjetskog rata na Petru Kočiću su primjećeni znaci duševnog rastrojstva.

Oboljelog pisca smjestili su za vrijeme Prvog svjetskog rata u beogradski “Dom za su ma sišavše”, prvu bolnica na Balkanu u kojoj su bili smješteni psihijatrijski bolesnici. Ova zgrada, Doktorova kula, i danas se nalazi u Višegradskoj ulici na Savskom vijencu, piše Istorijski zabavnik.

Bilješke

Tu je pisac mnogo vremena provodio sa sestrićem upravnika bolnice, nadarenim hroničarem Milanom Jovanovićem Stojimirovićem. Mladić koji je u Duševnoj bolnici radio kao sekretar, tražeči spas od austrougarske okupacije, u bilješkama je detaljno opisao posljednje dane, smrt i sahranu slavnog Srbina.

Pisao je Milan da je pisac bio preplašen i blijed kad su ga doveli, ali da nije bio nimalo opasan, te je Milan i te kako uživao u razgovoru s jednim od najpametnijih savremenika.

Pogoršanje

Kočićevo stanje drastično se pogoršalo u ljeto 1916. godine.

Sebe nije smatrao ni bolesnim ni ludim i bio je ubijeđen da se tu našao zbog nebrige prijatelja.

“Kočić je sve do smrti vjerovao da je zdrave pameti. Samo se jednom o sebi izrazio kao o ludaku – kad su austrijski žandari došli da ga traže i da provjere da li je zbilja bolestan. Do posljednjeg časa govorio je kako ‘samo da dočeka Srbiju’, pa će u planine, na oporavak. Drhtavim rukama prerađivao je za pozorište svoja ‘Sudanija’. Bio je vrlo ponosit na svoj rad, hvalio se kako će se to igrati ‘u svim srpskim pozorištima’”,zapisao je Milan Jovanović Stojimirović.

Smrt

Govorio je Kočić da je ostavljen da “pametan čami među ludama”, sve dok nije došao do nekih medicinskih knjiga.

Nije mnogo trebalo mudrom Kočiću da zaključi šta se dešava. Shvatio je težinu situacije u kojoj se našao – bolovao je od progresivne paralize, za koju lijeka nema. Predao se…

Poslije šest dana u postelji, Petar Kočić je 27. avgusta u četiri ujutro pronađen mrtav.

Sloboda

Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio srećan. Govorio je da je tu da “živi u slobodi” i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom.

Ako je tako, onda je tog 27. avgusta 1916. godine, Doktorova kula u kojoj je u 40. godini izdahnuo Petar Kočić bila jedino slobodno mjesto na cijelom Balkanu.

Nažalost, bila je jedina sloboda koju je dočekao veliki pisac.

Na odru

U okupiranom Beogradu bili su zabranjeni svi javni skupovi, pa čak i pogrebne povorke. Zato je Kočićev sanduk opremljen u Duševnoj bolnici, a na vječni počinak je prevezen taljigama, samo u pratnji kočijaša.

Sanduk za jednog od najvećih Srba svih vremena, piše Stojimirović, napravio je pacijent koji je umislio da je bog, ushićen jer je dobio kaput preminulog pisca.

Tijelo Petra Kočića na čaršavu je položeno u sanduk. Oko lica su mu poredali cvijeće, a uz obraze i čelo jabuke. Putopisac kaže da je izgledalo kao da se veliki književnik osmjehuje.

Sahranjen sa šajkačom na glavi

Niko se nije sagnuo da cjeliva mrtvaca prije stavljanja poklopca, samo je jedna pacijentkinja viknula da takvog čovjeka ne mogu da sahrane “gologlava i bosonoga”. Razleteše se tada po bolnici sve dok nisu našli crvene papuče, koje su mu brzinski navukli na stopala.

A onda se desilo nešto što je Stojimirović pamtio dovijeka.

“Odjednom, je li to igra slučaja, ćud sudbine, njena logika, ili ludački prohtjevi, Petru Kočiću, velikome Srbinu, meću na glavu prostu srpsku šajkaču… Nas nekolicina, koji razumedosmo taj lijepi simbol, zgledasmo se kostrešeni od jeze”, zapisao je ovaj hroničar.