Danas slavimo Svetog Savu: Veliki praznik donosi nam važne običaje

Srpska pravoslavna crkva i vjernici, ali i čitav srpski rod 27. januara slavi Svetog Savu, praznik posvećen ocu srpske duhovnosti, kulture, osnivaču srpske crkve i prosvjetitelju.

Sveti Sava se slavi kao zaštitnik škole, učitelja i đaka. Sveti Sava rođen je 1169. godine u Rasu kao najmlađe dijete velikog srpskog župana Stefana Nemanje i njegove žene Ane, dobivši ime Rastko.

Sveti Sava se slavi kao zaštitnik škole, učitelja i đaka. Sveti Sava rođen je 1169. godine u Rasu kao najmlađe dijete velikog srpskog župana Stefana Nemanje i njegove žene Ane, dobivši ime Rastko.

Sveti Sava se slavi kao zaštitnik škole, učitelja i đaka. Sveti Sava rođen je 1169. godine u Rasu kao najmlađe dijete velikog srpskog župana Stefana Nemanje i njegove žene Ane, dobivši ime Rastko.

Zadivljen pričama o ljepoti Svete gore, donio je odluku koja će mu potpuno izmijeniti život – riješio je da ode u ovu monašku državu. S obzirom na to da nije mogao da računa na roditeljski blagoslov, odlučio je, baš kada su roditelji riješili da ga žene, da pobjegne s monasima.

Slomljen od bola, Stefan Nemanja odmah je poslao potjeru za sinom. Rastko se nalazio u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona, gdje je pod prijetnjom obećao Stefanovim ljudima da će se narednog dana vratiti u dvor. Ali, legenda kaže da su svetogorski monasi, na Rastkov prijedlog, pribjegli lukavstvu – spremiše bogatu trpezu i vino, pa su gonioci poslije obimne večere zaspali. Mimo manastirskih propisa, dotadašnji princ se zamonašio i uzeo ime Sava.

Tako je Sava ostao u manastiru, gdje se revnosno molio, učio i služio. Poslije kratkog vremena, prešao je u grčki manastir Vatoped, takođe na Svetoj gori, gdje je nastavio strogi monaški život. Za to vrijeme u Srbiji, poslije prvog očajanja, Stefan Nemanja se pomirio sa sinovljevom željom. Često mu je slao novac, da bi mu u manastiru bilo udobnije, ali je on sve dijelio siromasima ili svetogorskim manastirima.

U međuvremenu, dok je Sava na Atosu živio mirnim životom, u otadžbini je došlo do nesloge između njegove braće Vukana i Stefana. Nezadovoljan Nemanjinom željom da mlađi Stefan bude nasljednik prestola, stariji Vukan krenuo je da vojskom ostvari svoje pravo. Sukob se završio na bojnom polju u korist Stefana, zemlja je opustošena, a narod osiromašio. Sava odlučuje da poslije dvadeset godina privremeno napusti monaški život i doprinese učvršćivanju i napretku srpske države. Sa posmrtnim ostacima svoga oca, koji je umro 1199. godine, Sava dolazi u Srbiju i nad njima miri svoju zavađenu braću, a zatim svog oca ponovo sahranjuje u Studenici.

Poslije izmirenja braće, na Stefanovu molbu, Sava ostaje u Studenici i u njoj stvara novi duhovni i kulturni centar srpske države. Narednih osam godina Sava će biti iguman ovog srednjovjekovnog hrama. Za to vrijeme je pisao i prevodio srpske spise, poučavao braću i prosvećivao narod. U Studenici otvara prvu školu srpske pismenosti i školu za sveštenike i kaluđere – postaje duhovni voda i ustrojitelj srpske države.

Početkom 1236. godine stigao je u Bugarsku, gdje ga 14. januara zatiče smrt u Velikom Trnovu. vijest o Savinoj smrti stigla je u Srbiju 27. januara. Njegove mošti je u manastir Mileševu prenio njegov nećak, kralj Vladislav 1237. godine.

Pošto je kult Svetog Save duboko zaživio u našem narodu, turski vojskovođa Sinan-paša je 10. maja 1594. godine na beogradskom brdu Vračar spalio Savine mošti, misleći da će Savin kult nestati. Međutim, dogodilo se upravo suprotno, a poštovanje i ljubav koju srpski narod izražava prema ovom svetitelju krunisano je velelepnim hramom, najvećim u Evropi, na mjestu spaljivanja moštiju.

Na Svetog Savu post je obavezan. Iako je u kalendaru SPC upisan crvenim slovom, Sveti Sava može i mrsno da se slavi ako ne pada u srijedu ili petak. Vjeruje se da ovaj svetitelj može da umiri more i oluje kao i da stvori vodu iz kamena.

Postoji i vjerovanje da na sutrašnji dan ne treba nositi crveno, kao ni oštriti noževe, britve i druge alate. Ovo vjerovanje podstiče iz starih vremena, dok su seljaci strahovali da im vukovi ne pojedu stoku.

Sveti Sava se smatrao pastirom i zaštitnikom stoke, te se ona na Savindan po običaju sama puštala na ispašu. Međutim, crveno se nije nosilo jer se vjerovalo da boja krvi privlači vukove. Isto tako na današnji dan ne valja otvarati britvu i oštriti noževe ili bilo koji alat kako bi vukovima čeljusti ostale sklopljene.

Postoji i vjerovanje da je loš znak ako na Svetog Savu grmi i da će se sigurno nešto rđavo desiti, pošto su udari gromova izuzetno rijetka pojava zimi. Isto tako postoji i vjerovanje da sunčan dan na Svetog Savu donosi blagostanje i srećnu i rodnu godinu.

Na Svetog Savu za kućne poslove uglavnom važi kontra od onoga što je uobičajeno na velike praznike. Baš zato što se stoka u staro vrijeme puštala sama na ispašu, smatralo se da domaćin Savindan treba da iskoristi za sve bitne kućne poslove.

Žene sutra smiju da rade kućne poslove, a čak je poželjno da se obavi veliko spremanje. Smatra se i da djeca na Svetog Savu treba da nauče nešto novo, makar neku novu pjesmu, jer će se u suprotnom ulenjiti i neće dovoljno napredovati cijele godine.

 

Izvor:(Pink.rs)

 



Ostavite komentar: