Slavimo Svetog Sevastijana: Mnogi misle da je ovaj praznik katolički, a zapravo sjedinjuje istok i zapad

31.12.2025. | 07:07

Srpska pravoslavna crkva (SPC) i njeni vjernici danas proslavljaju Svetog Sevastijana (poznatog u zapadnoj tradiciji i kao Sebastijan).

Sveti Sevastijan je rođen u 3. vijeku. Pravoslavna tradicija uči da je na svijet došao u Italiji, dok rimokatolici misle da se to dogodilo u rimskoj provinciji Narbonska Galija (današnja južna Francuska), mada se svi slažu da se obrazovao u Milanu. Nije toliko važno gdje se rodio, bitan je njegov život.

Godine 283., Sevastijan je stupio u službu imperatora Karinusa, po predanju da bi spasavao hrišćane i da bi, možda, špijunirao. Već smo pričali o tome da je progon sljedbenika Isusa Hrista u prva tri vijeka naše religije prilično preuveličan od strane Crkve, tako da i jedno i drugo uzmite sa rezervom. Da, progona je bilo, ali ne u tolikom obimu i ne konstantno: rimski se imperatori nisu budili uz pomisao kako će tog dana ubijati hrišćane.

Elem, zbog svoje hrabrosti, učenosti i poštenja brzo je napredovao. Pravoslavno predanje kaže da je postao načelnik dvorske straže za vrijeme Dioklecijana koji, kao i njegov prethodnik, nije znao da je ovaj hrišćanin. Rimokatoličko predanje je detaljnije, i stoga korisnije: nije postao načelnik već jedan od kapetana, a dvorska straža je zapravo – Pretorijanska garda.

Do nas je došla jedna od priča koje se tiču njegovih “vannastavnih” aktivnosti, odnosno spasavanja vjernika. Naime, Marko i Markelin su bili dva brata blizanca iz istaknute porodice, i bili su đakoni. Obojica su bila oženjena i u Rimu su živjeli sa svojim suprugama i djecom. Međutim, odbili su da prinesu žrtve rimskim bogovima, pa su bili uhapšeni.

“Postradali za vjeru”

U tamnici su ih posjetili roditelji Trankvilin i Marcija, koji su pokušali da ih ubijede da odbace vjeru u Hrista, ali je umjesto toga Sevastijan njih dvoje ubijedio da je prihvate nakon što je iscijelio Trankvilina. Potom je ubijedio i budućeg Svetog Tivurtija, sina mjesnog prefekta Hromatija kojeg je takođe izliječio.

Nikostrat, još jedan službenik, i njegova žena Zoja su takođe preobraćeni u hrišćanstvo. Predanje kaže da je ova potonja šest godina bila nijema, ali da je progovorila čim se pokrstila. Nikostrat je potom doveo preostalih 16 zatvorenika, koji su takođe izvršili konverziju, da bi ih onda pustio na slobodu, dao ostavku i otišao na imanje u Kampanju. Svi će kasnije “postradati za vjeru”, da se poslužimo crkvenom frazeologijom.

Uglavnom, Sevastijan je konačno 286. godine otkriven kao hrišćanin, a Dioklecijan ga je momentalno optužio za izdaju. Ovaj mu je na to rekao: “Ja se svagda molim Hristu mome za zdravlje tvoje i za mir carstva Rimskog”. Vezan je za kolac, a mavritanijski strijelci su ga gađali strijelama. Naposljetku je toliko bio prekriven strijelama da je izgledao “kao morski jež”, kaže crkveno predanje.

Sada slijedi trenutak u priči sa kojim će ateisti imati ozbiljan problem, budući da se sve do sada moglo relativno lako opisati kao stvarna istorija (uz nekoliko čuda koje će prihvatiti samo vjernici). Naime, strijele, kojima je bio u potpunosti prekriven, nisu ubile Sevastijana.

Pravoslavno predanje kaže da se on, kada su svi mislili da je mrtav, “javio živ i zdrav”, a da su ga potom “mnogobošci motkama ubili”. Međutim, nedostaju detalji, i sve je mnogo neodređeno. Kako to misle, javio se živ i zdrav? Kome se javio? Gdje? Tamo gdje su ga ubili? Da li se sve odigravalo tu na licu mjesta, odmah, ili postoji neki vremenski razmak?

Rimokatolička crkva je bitno detaljnija. Po njima, njegovi dželati su ga ostavili vezanog za kolac i otišli, misleći da je mrtav, a na lice mjesta je potom došla Irena Rimska, udovica Svetog Kastula (obe grane hrišćanstva se slažu da je i on bio carski velikodostojnik koji je takođe ubijen zbog pripadništva hrišćanskoj vjeri), koja je otkrila da je i dalje živ. Odvela ga je svojoj kući i negovala ga je.

Sevastijan je, nakon što se čudesno oporavio, stao na neko stepenište u Rimu kuda je prolazila carska povorka i pred svima verbalno napao Dioklecijana zbog svireposti prema hrišćanima. Dioklecijan je bio šokiran: prvo, neko se drznuo da ga javno kritikuje, a drugo, to radi osoba koja bi trebalo da je mrtva. Nakon što se pribrao, naredio je da ga utuku motkama i da mu tijelo bace u kanalizaciju.

Pobožna žena Lukina, kojoj se javio u snu, sklonila ga je iz ljudskog izmeta i pokopala u katakombama na ulazu u Kalistovo groblje, gdje danas u Rimu možete vidjeti baziliku Svetog Sevastijana u kojoj se nalaze i njegove mošti, mada se mozak od 934. godine nalazi u Ebersbergu u Njemačkoj (neka vas to ne čudi, dijeljenje moštiju nije ništa neobično u hrišćanstvu; recimo, u srpskom pravoslavnom Cetinjskom manastiru se čuva samo ruka Svetog Jovana Krstitelja).

Zaštitnik gradova

Njega su, kao i Svetog Đorđa, često upravo vojnici uzimali za zaštitnika; njegov kult je i kod pravoslavaca i kod rimokatolika kulminirao u 14-15. vijeku. Strijelci i strijele počinju da se na ikonama i freskama pojavljuju oko 1000. godine i od tada su neizostavne u svim prikazima ovog sveca, i mnogo češće nego pravi momenat njegove smrti – batinanje.

Što se tiče gradova, zaštitnik je Rio de Žaneira i Palma de Majorke, a sa Svetim Đorđem i grada Korme na Malti te italijanskog grada Kazarete. Ime krimskog grada Sevastopolja je istog etimološkog porijekla kao i ime Sevastijana. Naime, i jedno i drugo dolazi od grčke riječi “sevastos” što znači “prečasni, dostojan poštovanja, veličanstveni”; Rimljani su ovu riječ preuzeli od Grka.

Pravoslavni ga slave 18. decembra po julijanskom kalendaru, što je 31. decembar po gregorijanskom. Rimokatolici ga obilježavaju 20. januara. Zabluda o tome da je on rimokatolički svetac proizlazi ne samo zbog naše opšte neobaviještenosti o sopstvenoj vjeri i tradiciji, već i iz činjenice da ime Sevastijan nije nikada bilo pretjerano popularno među Srbima.