Zanatlije na mukama u vrijeme korone: Jedva opstaju uz dnevni pazar i do 20 maraka

29.08.2020. | 18:26

Stara izreka da dobro izučen zanat zlata vrijedi ni u vremenu opšte krize nije izgubila na značaju, jer bi u suprotnom, poručuju zanatlije, odavno svi završili na ulici.

Da je lako opstati nije, ali uzdaju se u činjenicu da su, i pored svega, sugrađanima potrebne njihove usluge, razne popravke i prepravke, pa makar i u manjem obimu. Na dijasporu se, međutim, više niko ne kladi.

Banjalučki obućar Mišo Ćutković, sa iskustvom dugim 37 godina, kaže da situacija u ovoj branši nikada nije bila gora. Obućarski zanat godinama polako izumire, a i onako loša situacija u kojoj rade u krizi je dostigla vrhunac. Ipak, ni sada ne prođe dan a da u radnju ne uđe bar jedna mušterija.

“Posla ima osjetno manje. Bude dana kada se može fino raditi, ali ima i perioda kada dnevni pazar bude samo 20 maraka. Najviše se traži lijepljenje obuće i najviše nam dolaze žene. Da nije njih ne bismo imali ništa. Najskuplja popravka je mijenjanje komplet đonova, što košta tridesetak maraka. Za kvalitetne cipele ljudi hoće da izdvoje taj novac, ali za obuću od skaja i drugih materijala to im se ne isplati, pa radije kupuju novu”, govori Ćutković. On je od ovog posla othranio i iškolovao djecu, ali za sve te godine rada nije uspio da otvori svoju radnju. Skupo je, kaže, nabaviti mašine.

Zanat je ispekao u staroj Tvornici obuće „Bosna“, a posljednju deceniju radi u Robnoj kući „Boska“. S još jednim kolegom radi u smjenama, zadovoljan što su uspjeli da zadrže posao, uz redovno uplaćene poreze i doprinose. To što im se radnja nalazi u centru grada, vjeruje, uveliko je doprinijelo tome.

“Dosta je lakše raditi u centru, gdje je veliki promet. Imamo stalnih mušterija, ali i dosta prolaznika koji navrate. Kada sam prije 12 godina počeo raditi ovdje, bilo je baš mnogo posla. Gazda mi je dao dobru platu, toliku da sam mu govorio da je malo smanji”, šaljivo priča obućar Mišo.

Ljeto je i inače „mrtva“ sezona za obućare, a nada se da će više posla za njih biti s početkom školske godine.

Rjeđe kod frizera

I vlasnica frizerskog salona u Brčkom Snježana Golubović, potvrđuje da su u vrijeme korone veoma teški uslovi rada i da se epidemija značajno odrazila na njenu djelatnost.

” Zbog niza ograničenja smanjen je broj mušterija, a istovremeno su porasli troškovi zbog niza zaštitnih mjera koje su uvedene. Nismo radili dva mjeseca, a platu i doprinose koju smo dobili za mart u iznosu od 772 KM, kao i za april od 860 KM, koju smo čekali više od dva mjeseca, usmjerili smo na doprinose, komunalije i druge troškove. Svakako da mi znači finansijska podrška koju smo dobili, ali da u martu i aprilu nisam imala podršku familije ne znam kako bismo moja djeca i ja preživjeli. Predugo je to trajalo”, govori Golubovićeva.

Ističe da ne zna kako će dalje ako ova situacija potraje. Razmišljala je i o zatvaranju, ali je to jedini izvor prihoda za nju i djecu.

“Da su granice otvorene sigurno bih zatvorila salon i otišla u inostranstvo. Većina nas je počela da radi od 11. maja i ne znam kako će se to regulisati za taj mjesec. Ne očekujem platu, ali očekujem bar doprinosi da nam se uplate, jer mi nismo zatvorili radnje svojom voljom već nam je to naloženo”, kaže Golubovićeva. Pojašnjava da je kroz dugogodišnje iskustvo frizera primjetila i velike promjene na mušterijama.

“Nestrpljivi su, smeta im što ne mogu u salonu koji minut sačekati termin, smetaju im maske i sve rjeđe dolaze. Mušterije koje su mi dolazile svakih 15 dana sada su to pomjerili na mjesec ili čak mjesec i po”, ističe Golubovićeva. Na život i rad u vrijeme korone požalili su se ovih dana i ugostitelji u Brčkom, koji od Kriznog štaba traže da produži radno vrijeme, koje je ograničeno do 23 časa, i da preispita druge mjere. Poručuju da nije moguće obezbijediti razmještaj stolova bez zamjene cjelokupnog inventara i da osoblje nema vremena, ni načina, da prati da li su gosti propisno udaljeni.

Ključar

Zbog virusa korona, Ognjen Babić, ključar iz Prijedora, ima čak 50 odsto manje posla. Posljednjih mjeseci, priča on, malo pomoći stiglo je od naših ljudi koji su tradicionalno došli iz inostranstva, međutim i dijaspore je zbog virusa korona mnogo manje ove sezone nego ranijih godina.

“Inače, za februar, mart i april bih mogao odjaviti radnju, jer tada ima izuzetno malo posla nakon praznika. Ove godine, mart i april bukvalno nisam radio, išao sam samo na intervencije kada neko zaglavi u kući ili izgubi ključeve stanova ili auta. Dobio sam novčanu pomoć za jedan mjesec zbog umanjenog poslovanja i hvala im, jer mnogo mi to znači zbog ta tri mjeseca kada ništa nije bilo posla”, kazuje Babić. Kao ratnom vojnom invalidu, od velike koristi mu je i povrat doprinosa preko Fonda za zapošljavanje i rehabilitaciju invalida.

“Taj povrat mi mnogo znači i sa tim „plivam“ i opstajem. Ne uspijevam da širim djelatnost, već usavršavam ono što već imam”, priča Babić.

Profita nema

Iz Zanatsko-preduzetničke komore poručuju da u vrijeme opšte krize uopšte ne treba pričati o dobiti. Profita, kažu, nema; cilj je samo zadržati radnike. Panika je, jer dolazi jesen.

“Nikome ne ide dobro, vjerujte. Kriza je u cijelom svijetu, ne samo kod nas, ali mi smo ovdje mali, s malim budžetom, nemamo rezervu, živimo od plate do plate i naravno da su i najmanji potresi za nas problematični. Imali smo malo sreće, pa je Vlada RS uplatila nadoknade za vrijeme za koje nismo radili. To je korektno bilo, ali dalje novca nema i nas je uhvatio strah. Panika je, jer dolazi jesen, kada građevina prestaje da radi, troškovi života su veći, djeca polaze u školu, treba nabaviti i ogrijev, a sve se teže zaradi”, ističe direktor ZPK Jovica Bratić, pitajući kako otpustiti čovjeka koji je kod vas radio 20 godina, kada je on maltene postao član porodice.

Traži se način kako preživjeti, a jedan od njih jeste i ukidanje parafiskalnih nameta, što preduzetnici odavno zahtijevaju.

“Neke djelatnosti, koje su dobro radile i prije pandemije, koje imaju stalne klijente, nisu toliko osjetile krizu, ali oni koji su i ranije bili na rubu itekako imaju problema. Teško je vrijeme, moramo sve znanje i umijeće iskoristiti da naše radnje opstanu. U ovim mjesecima ne treba pričati o profitu. Samo da zadržimo radnike i održimo privrednu djelatnost bili bismo zadovoljni”, zaključuje Bratić.

Preživljava se i na jugu

Milovan Antunović je jedan od preostala dva obućara u Trebinju koji imaju svoju radnju. Ovaj zanatlija tvrdi da pandemija virusa korona i zatvaranje radnje proljetos nije mnogo uticalo na njegov posao.

“Mušterije su se vratile čim je radnja ponovo otvorena. Od ovoga se preživljava, a uvijek nekom treba nešto popraviti, tako da me pandemija virusa korona nije značajnije poremetila”, ističe Antunović. Za razliku od obućara, zanata koji izumire u Trebinju, a koji su nastavili raditi približno istim tempom i pored virusa korona, frizeri imaju manje mušterija.

“Primjetan je manji broj mušterija. Ne dolaze nam mušterije iz Dubrovnika, koje su bile redovne prošlih godina. Nema velikih okupljanja, maturskih večeri, svadbi i drugih skupova za koje su se pravile posebne frizure. Pošto nismo radili dva mjeseca dame su se same snalazile za frizuru, farbale se kod kuće. Neke su to i nastavile. Sve je ovo uticalo na manji promet, ali snalazimo se. Nadamo se da će brzo sve biti po starom”, ispričala je jedna trebinjska frizerka, piše Srpskainfo.