Učionice pune problema o kojima se ćuti: Roditelji bježe od kategorizacije, djeca ispaštaju

Dragan Milošević | BL Portal

04.06.2026. | 10:59

​Problem odbijanja roditelja da pristanu na kategorizaciju djece nakon što se primijete razvojne ili zdravstvene poteškoće nije novost u banjalučkim školama. Nastavnici, psiholozi i stručne službe sa tim se suočavaju godinama, a posljedice najčešće, na kraju, osjeti upravo dijete.

Iza zatvorenih vrata učionica često se odvijaju situacije koje roditelji teško prihvataju. Dijete ne može da prati nastavu kao vršnjaci, teško održava pažnju, frustrirano je, povlači se ili reaguje burno, dok učitelji pokušavaju da balansiraju između cijelog odjeljenja i učenika kojem je potrebna dodatna podrška. Ipak, kada škola predloži proces kategorizacije, mnogi roditelji tu riječ dožive kao etiketu, a ne kao pomoć.

Da je upravo to najveći problem, za BL portal potvrđuje Natali Stanković Marić, školski psiholog u Osnovnoj školi „Branko Radičević“.

„Poruka koju prenosimo roditeljima i koju želimo da oni shvate jeste da je riječ o sveobuhvatnom sistemu zaštite djeteta, a ne o stigmatizaciji. Trudimo se da im stavimo do znanja da je to zaštita djeteta unutar vaspitno-obrazovnog, ali i socijalnog sistema. Postoji jasan zakonski okvir koji štiti učenika i koji mu, ukoliko ima određene poteškoće, obezbjeđuje sigurniji i lakši način funkcionisanja u svijetu“, ističe Stanković Marić.

U praksi to znači da dijete ne ostaje samo sa problemom koji ne može prevazići bez pomoći, nego dobija prilagođen način rada, podršku stručnjaka i mogućnost da nastavu prati u skladu sa svojim mogućnostima.

Međutim, upravo taj prvi korak mnogim porodicama najteže pada.

Roditelji često mjesecima, pa i godinama, pokušavaju da pronađu drugo mišljenje, novu procjenu ili objašnjenje koje bi opovrglo ono na šta škola i stručnjaci ukazuju. Neki se nadaju da će dijete „samo prerasti fazu“, drugi strahuju od reakcije okoline, dok treći jednostavno nisu spremni da prihvate da njihovom djetetu treba drugačiji pristup.

„Uvijek postoje sporne situacije i roditeljima je teško da prihvate realnost sve dok ne ispitaju sve opcije. Zato je ključno da svi imamo strpljenja. U jednom trenutku roditelj ipak shvati situaciju i tada je najbolje da zajedničkim snagama krenemo u pravom smjeru“, kaže naša sagovornica.

Dodaje da škole ne mogu samostalno donositi odluke niti mimo procedure prilagođavati program rada.

Sve funkcioniše kroz jasno definisane korake. Škola dobija zvaničan nalaz i mišljenje stručne komisije, nakon čega Nastavničko vijeće verifikuje predloženi program rada. Potom slijedi sastanak roditelja i stručnog tima na kojem se izrađuje individualni plan podrške za dijete.

„Ništa se ne radi bez dogovora sa roditeljima, a jedini vodilja nam je najbolji interes djeteta. Kada se izradi takav program, učitelju i nastavniku je daleko lakše da svakom djetetu pristupi individualno“, objašnjava psiholog.

Ipak, najveća prepreka najčešće nije sama procedura, već strah od osude okoline.

Roditelji se boje da će dijete biti obilježeno, da će ga druga djeca zadirkivati ili da će zvanični dokument pratiti dijete cijeli život. Zbog toga neki odbijaju kategorizaciju čak i kada su poteškoće očigledne.

Ali izbjegavanje problema, upozoravaju stručnjaci, često vodi u još teže posljedice.

Dijete koje ne može da prati nastavu bez podrške vrlo brzo počinje da zaostaje, gubi samopouzdanje i razvija osjećaj da nije dovoljno dobro. Frustracije se gomilaju iz dana u dan, a školsko okruženje, umjesto mjesta razvoja i sigurnosti, postaje izvor stresa.

„Dijete koje ne može da prati redovan program, a nema adekvatnu podršku, sklono je frustracijama. Ukoliko na vrijeme ne procijenimo pravilan način rada, dijete može razviti i pridružena psihijatrijska oboljenja. To je alarm i zadatak za sve nas koji radimo sa djecom“, upozorava Stanković Marić.

Sa druge strane, ni prosvjetni radnici nisu u jednostavnoj poziciji.

U učionicama sa više od dvadeset učenika, nastavnik u svega 45 minuta pokušava da održi pažnju cijelog odjeljenja, obradi gradivo i istovremeno pomogne djetetu kojem je potreban potpuno drugačiji pristup. Kada dijete nema kategorizaciju, nastavnik formalno nema ni mogućnost rada po prilagođenom programu, što dodatno komplikuje cijelu situaciju.

Poseban problem nastaje kada roditelji insistiraju na očekivanjima koja nisu u skladu sa realnim mogućnostima djeteta.

Sve to ponovo otvara pitanje koliko je inkluzija u praksi zaista zaživjela u školama u Banjaluci i Republici Srpskoj.

Na papiru, sistem inkluzije zamišljen je kao model u kojem svako dijete ima jednaku šansu za obrazovanje i razvoj. Međutim, svakodnevica u školama često izgleda mnogo komplikovanije.

„Dijete fizički boravi u prostoru sa svojim vršnjacima, ali to nekada nije u skladu sa njegovim stvarnim potrebama i mogućnostima. Sve je to divno propisano na papiru, ali teren donosi niz poteškoća. Iskreno se nadam da će se, kada se budu radile izmjene zakona, konsultovati ljudi koji direktno rade sa tom djecom. Trenutno je, između ostalog, izuzetno teško organizovati čak i same rasporede za tu djecu“, zaključuje Natali Stanković Marić.