U susret novom zakonu: Od koga štitimo srpski jezik i ćirilicu

06.09.2021. | 12:03

Više od tri godine su prošle kako je Nacrt zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma u Srbiji ugledao svjetlost dana, a punih pet godina od kako je podnesen prijedlog o istom.

Nebrojene su inicijative pojedinaca i grupa u posljednjih tridesetak godina koji se zalažu, mole, predlažu državi da učini nešto da ćirilica potpuno ne iščezne iz javne upotrebe. Još je više sličnih inicijativa raznih državnih organa, institucija i pojedinaca koji ovu temu rado koriste, naročito u vrijeme predizbornih ciklusa. Mogli bismo navesti mnogobrojne inicijative kojima je cilj bio ne samo zaštita i upotreba ćirilice već i zaustavljanje skrnavljenja samog srpskog jezika i njegovog vokabulara. Tema je preširoka a na intenzitetu dobija uvijek nekako u vrijeme, za Srbe, prelomnih događaja, što se uglavnom odnosi na pomenute (pred)izborne aktivnosti.

Vratimo se ipak najnovijoj inicijativi i nacrtu zakona koji bi s obje strane Drine trebalo da udahne novi život ćiriličkom pismu i srpskom jeziku. Poznato je da zbog ustava Srpska i Srbija ne mogu da usvoje istovjetan tekst zakona, no, pitanje je, ako je Banjoj Luci manevarski prostor sužen, zašto se u Beogradu toliko oklijevalo?! Istina, posljednjih godina u Srbiji je ćirilica postala nešto vidljivija, naročito kada je riječ o javnom sektoru dok je privatni i dalje gotovo potpuno „latinizovan“. Naravno, nikome ne pada na pamet, niti bi smjelo, da bilo kome brani kojim će pismom pisati, ipak, upotreba pisma u javnom prostoru svakako bi trebalo da je od interesa države i društva. Nikako ne stoje argumenti da država ne smije ili ne treba da se miješa u ova pitanja jer je očigledno da nema drugog načina da se zaštiti onaj ko je slabiji i u nepovoljnijem položaju, a to je u ovom slučaju ćirilica.

Brojni su primjeri, od Kanade i Kvebeka, preko Irske, Velsa, Galicije i Katalonije do Francuske i Belgije gdje su vlasti, bilo državne bilo lokalne do detalja propisale upotrebu jezika. U nekim od navedenih država ili regiona, do detalja je razrađena upotreba jezika (naročito onog koji se smatra manjinskim i čija se zaštita podrazumijeva) u medijima, školstvu, javnim institucijama, saobraćajnim znacima, reklamama, raznoraznim formularima itd. Opet, ovdje je najčešće riječ o jezicima koji su na određenom području manjinski i čija je upotreba često bila zabranjivana ili obeshrabrivana što uglavnom nije slučaj sa srpskim jezikom i ćirilicom. Istina, u bivšoj državi se često moglo čuti „da ćirilica nikome ne treba, da cijeli svijet piše latinicom“ i sl., perfidno se nametala teza o retrogradnosti ćirilice, njenoj povezanosti sa „velikosrpskim nacionalizmom“ pa sve do Garašanina, Memoranduma SANU i sl.

Ipak, vratimo se u sadašnjost da bismo vidjeli kakvo je stanje jezika i pisma i šta se može učiniti po tom pitanju. Pretpostavlja se da javne (i druge) institucije i organizacije koriste legalne računarske programe od kojih je većina prevedena na stotine jezika, pa tako imamo islandsku, maltešku, rusku, englesku, urdu, persijsku, kinesku (više njih), arapsku, gruzijsku, ksosa, svahili, francusku, katalonsku, velšku, irsku i mnoge druge varijante popularnih Majkrosoftovih Vindousa i Ofisa. Srpska varijanta odavno je lokalizova pa pored ćirilične i latinične ekavske danas imamo i ijekavsku varijantu. U početku su mnoge državne i regionalne vlasti (Irska, Katalonija, Baskija itd.) plaćale kako bi navedeni programi bili prevedeni na njihove jezike dok je danas pravilo da se oni prevode na što više jezika kako bi bili razumljivi i doprli do što više korisnika. Srpski je to davno riješio i tu se stalo. Gotovo nijedna institucija u Srpskoj ili Srbiji ne koristi pomenute programe na srpskom jeziku (naročito ne na ćirilici) iako je jednostavnim klikom danas moguće mijenjati izgled „interfejsa“ tako da svoj računar bez problema možete da prebacite na urdu ili hebrejski jezik. Naravno, ukoliko imate legalno kupljenu licencu što naše institucije tvrde da imaju.

Istina, često se pokušaj promjene jezika na računarima u institucijama i firmama sudara s nepokolebljivim stavom mnogih informatičara koji tvrde da je to nemoguća i vrlo komplikovana misija, što je potpuno netačno. Uz ovo treba dodati i indolentnost ili neznanje upravljačkih struktura kao i često „objašnjenje“ da korisnici lakše uče engleski jezik ukoliko im je računar na tom jeziku. Ovo je potpuno netačno i tema je za neku drugu diskusiju. Bilo bi interesantno uraditi anketu da bi se utvrdilo koliko je računara u institucijama svih nivoa u Srpskoj i Srbiji podešeno na srpski jezik i pismo. Uz ovo vrijedi napomenuti da se u većini naših institucija ne koriste ni jezički paketi koji omogućavaju provjeru pravopisa i gramatike u sistemu Microsoft Office. Dakle, od koga branimo ćirilicu ako ne od sebe samih?!

Iako većina pametnih telefona danas nudi stotine jezika koje možete da mijenjate u zavisnosti od znanja i raspoloženja, i dalje neki veliki operateri mobilne telefonije na oba tržišta nude isključivo srpsku verziju lokalizovanu na latinici. Teško je zamisliti da je riječ o nekoj zavjeri dotične kompanije koja uredno radi lokalizacije od velikih svjetskih jezika do manjinskih na svim kontinentima. Biće ipak da je riječ o inertnosti srpskih uvoznika koji jednostavno ne mare za ovo, jer kako objasniti da poznata kompanija npr. nudi verziju na makedonskom (ćiriličnu naravno) i srpsku isključivo na latinici?!
Primjeri su mnogobrojni, od medija gdje se oni ćiriličnu mogu prebrojati na prste jedne ruke do oglašavanja i robnih deklaracija s kojih je srpska ćirilica gotovo iščezla. Nerijetko, zagovornici upotrebe srpske ćirilice preko svojih privatnih medija i firmi uporno i isključivo forsiraju latinično pismo. Istina, nekako oko izbora ćirilica ponovo preplavi reklamne prostore da bi potom nestala do sljedećeg izbornog ciklusa.

Zato, šta očekivati od nove srpsko-srpske inicijative o jeziku i pismu? Ukratko, ništa. Javni mediji će i dalje koristiti ćirilicu i srpski jezik osim u reklama i titlovima filmova i serija, uz objašnjenje kako to tržište uslovljava. Privatni mediji, uz rijetke izuzetke, će i dalje forsirati latinicu osim u vrijeme vjerskih praznika kada treba prodati reklamni prostor. Ćirilice će se i dalje bespogovorno držati Srpska pravoslavna crkva, koja je nikad nije ni napuštala, dok će joj se vjerni narod okretati isključivo na nadgobnim spomenicima i osmrtnicama.

Knjige se ionako sve manje čitaju pa je stoga interesantna upornost većine srpskih izdavača da štampaju svoja izdanja isključivo na latinici. Ovo sve pod izgovorom i s pogledom na tržište Hrvatske i Federacije BiH, dok je istina da ona malobrojna čitalačka publika na svim prostorima nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika podjednako zna oba pisma i ne smeta joj na kom je knjiga štampana. Stranci neće razumjeti srpski ni kad je latinicom napisan, osim možda neke riječi stranog porijekla, i neće izgledati ništa „svjetskije“ ukoliko se ćirilica zamijeni latinicom na nekom natpisu, reklami, oglasu i sl.

Ukratko, zakoni će s obje strane Drine proći potrebne procedure, pompezno će biti obznanjeni u medijima i na tome će ostati. Javne institucije koje ionako koriste dva pisma će to i dalje nastaviti, privatni sektor će se uglavnom oglušiti, isti ljudi koji budu usvojili zakon će u svojim privatnim firmama i dalje koristiti latinicu jer je „moderna“ i „prodaje“ robu, kakva god ona bila. Stoga nemamo pravo da se ljutimo na strance kada nam se obraćaju koristeći samo latinicu ili kad se ambasada nama jedne prijateljske zemlje koja je zakonom zaštitila ćirilicu oglašava isključivo na latiničnom pismu i jeziku druga dva konstitutivna naroda u BiH.