Srušila sve stereotipe: Sanja ima crni pojas, fakultetsku diplomu, osmoro djece i udata je za popa

24.08.2021. | 18:32

Markantna crnka s osmijehom djevojčice majka je dve ćerke i šestorice sinova, majstor karatea i pedagog. Zbog ljubavi prema proti Zoranu napustila je sport i nije se pokajala. Posla je puno, jer porodica mora da funkcioniše kao sat.

Dovoljno je za jednu ženu reći da ima crni pojas, pa da bude jasno koja je to volja, upor­nost, neustrašivost i spre­mnost da se okuša u nečemu u čemu bi mnogi videli rizik i opasnost. Neobično je bilo, prepričava Sanja, kad na bo­rilište izađe kata tim koji su činile tri sestre – ona, nje­na sestra bliznakinja Vanja i treća Bogdanka. Kao vrhun­ski tim godinama su pobe­đivale na svim takmičenjima i iako je njih dece u porodici bilo šestoro, bile su uzdani­ca i očeva najveća nada. Ta­ta je bio zadovoljan što kćer­ke osvajaju brojne medalje u karateu, ali nekako je najvi­še želio da donesu diplome sa fakulteta.

“U vrijeme mog detinjstva bilo je malo neobično imati petoro braće i sestara. Da li je to razvilo borbeni duh kod mene, ne znam, ali već kao mlada postavila sam cilj da ću nadmašiti svoju majku u broju dece. Rodiću sedmoro, rekla sam, a tata mi je go­vorio „Završi ti, kćeri, prvo fakultet, pa onda rađaj ko­liko hoćeš“.

Sanja je upisala fakultet, a diplomirala tek 20 godina kasnije. Zvučalo bi ovo kao neuspjeh da u međuvremenu nije rodila osmoro djece i ne­očekivano okrenula redoslijed. Sad kad ima diplomu fakul­teta, osmoro djece, muža koji podržava sve njene planove, struk devojke, ugled u druš­tvu i samo 44 godine, onda vidimo da je zapravo njen poredak stvari bio najbolji. A djeca su sva za ponos. Iri­na (22) i Hristina (21) zavr­šavaju Muzičku akademi­ju u Beogradu, sin Vladimir (19) je student, Nikolaj (17) je učenik Bogoslovije, a Da­mjan (14), Maksim (12), Va­silije (9) i Pavle (4) tek će bi­rati svoja zanimanja.

Odavno su već uigran tim i sve djeluje lako, ali nije odu­vek tako bilo. Sanja i Zoran su se upoznali slučajno, kao što se svi mladi zapravo upo­znaju, na sedeljci s društvom. Nije ovaj susret doživjela oz­biljno kada je rekao da po­hađa Bogosloviju u Kninu. Imala je samo 16 godina i obećavajuću karijeru kara­tea pred sobom, prenose desavanjaubijeljini.

“Znala sam da svešte­nički poziv zahtjeva ogromnu disciplinu i odricanje, a zna­la sam i da je odrastao u do­mu za decu bez roditeljskog staranja, zajedno sa sestrom i bratom, i da ima potpuno neizvesnu budućnost, ali ipak je bio svestan da je prava že­na vrednija od biserja”, seća se Sanja njihovog početka.

Ona je, s druge strane, bila kćerka imućnih rodite­lja, djevojka velikog potenci­jala, s planom da ide u Beo­grad na studije i nastavi da napreduje u karateu, zajed­no sa sestrama. I pored in­sistiranja roditelja da nastavi školovanje, naredno ljeto, kad je Zoran opet došao na ras­pust, bilo je presudno.

Vikendima i tokom ras­pusta Petrovići su zajedno. Svjesni su da je njihova sam­sonovska, gigantska snaga u jakim porodičnim vezama. Sastajući se i boraveći sku­pa, iznova se napajaju s tog nepresušnog izvora ljubavi koji samo zdrava zajednica daje. Da sve bude nevjerovat­nije, Zoran ima rođenog bra­ta koji takođe ima dve kćer­ke i šest sinova, no to je za neku drugu priču.