SPC slavi Svetog Antonija Velikog: Vjernici bi danas trebalo da ispoštuju ove običaje
30.01.2026. | 08:18Njegov život, koji je trajao duže od jednog vijeka, ostao je do danas neprevaziđeni simbol pobjede duha nad tijelom i svjetlosti nad tamom.
Antonije je rođen u selu Komi oko 251. godine, u Gornjem Egiptu, od plemenitih i bogatih roditelja hrišćana. Od detinjstva se razlikovao od svojih vršnjaka – nije mario za dječije igre, odbijao je da uči svjetovne nauke, a najviše vremena provodio je sa roditeljima u crkvi.
Preokret se dogodio kada je u svojoj 18. godini ostao bez roditelja, naslijedivši ogromno imanje i brigu o mlađoj sestri. Ulazeći u hram, čuo je riječi Hristove:
“Ako hoćeš savršen da budeš, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima; i imaćeš blago na nebu. Za razliku od mnogih koji ove reči tumače kao simboliku, Antonije ih je shvatio kao direktnu zapovijest.
“Razdijelio je 300 jutara plodne zemlje, rasprodao pokretnu imovinu, novac podijelio sirotinji, a sestru povjerio zajednici djevica. Njegov put ka savršenstvu išao je stepenasto. Prvo je boravio kod jednog starca u blizini sela, učeći se disciplini. Zatim se povukao u jednu staru grobnicu, gde mu je jedan prijatelj povremeno donosio hljeb. Tu su počela njegova legendarna iskušenja.
Prema žitiju koje je napisao Sveti Atanasije Veliki, demoni su ga fizički napadali, ostavljajući ga u nesvijesti od batina. Ali Antonije bi se budio i govorio: “Evo me, Antonije je ovdje, ne bježim od vaših udaraca!
Žudeći za još većim mirom, prešao je Nil i nastanio se u napuštenom utvrđenju u pustinji, gdje je proveo 20 godina u potpunoj izolaciji. Vrata su bila zazidana, a hranu su mu prebacivali preko zida dva puta godišnje. Kada su njegovi prijatelji konačno razvalili vrata, očekivali su da vide slomljenog, bolesnog starca. Umjesto toga, izašao je čovjek blistavog lica, savršenog zdravlja i nevjerovatne duhovne vedrine.
Ostatak života proveo je u egipatskoj pustinji. Prema predanju, decenijama se borio sa najtežim demonskim iskušenjima, koja su mu se javljala u oblicima zveri, strašnih utvara ili čulnih mamaca. Iz svih bitaka izašao je kao pobjednik, naoružan samo postom i molitvom. Njegova mudrost bila je tolika da su ga posjećivali carevi, a hiljade ljudi je hrlilo u pijesak pustinje samo da bi čulo jednu njegovu riječ.
Praznik Svetog Antonija u narodu se smatra danom kada se učvršćuje karakter i traži unutrašnji mir. Vjernici bi trebali da odu na svetu liturgiju i paljenje svijeće za zdravlje porodice.
Budući da je Antonije bio pustinjak, vjeruje se da sutra treba pronaći bar malo vremena za osamu, tišinu i razmišljanje o svojim postupcima, a kako je svetac sve svoje razdelio siromašnima, običaj je da se sutra pomogne nekom ko je u nevolji, bilo hranom, odjećom ili lijepom riječju.
U srpskim selima domaćini obilaze štale, jer se Sveti Antonije smatra zaštitnikom stoke od bolesti.
Narodna vjerovanja, prenošena generacijama, ukazuju na određene zabrane koje imaju za cilj očuvanje sloge. Sveti Antonije je krotio i najdivlje zveri svojom blagošću. Zato se vjeruje da sutra nikako ne treba ulaziti u svađe sa komšijama i ukućanima, jer će onoga ko je gnijev uzeo pod svoje, “potjeraće baksuz” cijele godine.
Iako nije “crveno slovo” u svakom kalendaru, u mnogim krajevima Srbije se ne radi ništa teško na polju, niti se započinju veliki majstorski poslovi.
