Šampion humanosti: Rade Radonjić 105 puta dao krv

29.07.2023. | 08:46

Postoje među nama ljudi koji svoje humane misije provode već decenijama, a jedan od njih je Rade Radonjić (79) iz Prnjavora, koji je istinski šampion u dobrovoljnom davanju krvi, sa 105 zvaničnih darivanja tečnosti koja život znači.

To je zvanična brojka koja je upisana u knjižicu, ali bilo ih je i više, kazao je u razgovoru za “Nezavisne novine” ovaj humanitarac koji je prvi put krv dobrovoljno dao davne 1966. godine u Splitu.

“Služio sam tada vojsku u Hrvatskoj, u Splitu, kada sam saznao za apel da je trudnici potrebna krvna grupa koju sam ja posjedovao. Nisam se dvoumio ni sekund, odmah sam otišao i dao krv, i srećom ljekari su uspjeli da spasu i ženu i njeno nerođeno dijete. Tada sam shvatio značaj i potrebu da se krv donira i od tada sam redovni davalac krvi”, priča Radonjić.

Ovaj humanitarac je više od 30 godina sa porodicom živio u Splitu i učestvovao u mnogobrojnim humanim akcijama, a tamo mu je dodijeljeno i priznanje “Zlatna kap”, za koje kaže da mu je i najdraže.

“Dobio sam i sat sa posvetom za stoto darivanje krvi, kao i ‘Srebrni znak’ od Republike Srpske. Imam sigurno pedesetak značaka, pohvala, zahvalnica. To čuvam u jednoj arhivi, pa nekada kada više ne budem na ovom svijetu, neka me se i po tome sjećaju moja djeca i unuci”, kaže Rade i dodaje da mu je porodica uvijek davala vjetar u leđa za sve aktivnosti kojima se bavio.

“Moja supruga Milena i kćerke Tina i Tanja uvijek su mi bile podrška, ali iz zdravstvenih razloga nisu mogle darivati krv. Raduje me što unučice kažu da će, čim budu punoljetne, nastaviti mojim koracima. Srećan sam zbog toga, jer želim da i mlađe generacije ne izgube osjećaj za humanost, kao i da vode računa o zdravlju. Samo zdrav čovjek može dati krv, a sama činjenica da sam bar jednim dijelom učestvovao u spasavanju tuđeg zdravlja i života je neprocjenjiva”, objašnjava ovaj humanitarac, koji se devedesetih godina iz Splita vratio u rodni Prnjavor.

“Nakon povratka iz Hrvatske nastavio sam sa darivanjem krv i u mom rodnom kraju. Nekada dva, tri, pa i četiri puta godišnje sam darivao krv, i to sam radio drage volje, sve do 65. godine. To je krajnja starosna granica nakon koje se, nažalost, krv više ne može darivati iz zdravstvenih razloga”, priča Rade i dodaje da su i njegova braća takođe dobrovoljni davaoci.

“Jedan burazer je još aktivan davalac, drugi je preminuo, a imao je oko 80 upisanih davanja krvi iza sebe. Tako da moja braća i ja, kada se izračuna zajedno, dali smo krv oko 200 puta, to je nekih 80 litara krvi, od naše porodice nadam se da nije malo”, priča kroz osmijeh ovaj vitalni Prnjavorčanin koji i dalje prati dešavanja i humane akcije Crvenog krsta, i predsjednik je Aktiva dobrovoljnih davalaca krvi ove lokalne zajednice.

“Redovno prisustvujem sastancima i događajima, pomažem koliko mogu. Naša zajednica vodi računa o humanim ljudima, pa tako odnedavno dobrovoljni davaoci krvi imaju i doživotan besplatan parking, svi oni koji su krv dali više od 20 puta. To je odličan potez Bojana Šipragića, sekretara Crvenog krsta Prnjavor, i našeg gradonačelnika Darka Tomaša. To je odlična ideja, a ovu privilegiju su humani ljudi i zaslužili. Ja sam lično zadovoljan, koristim te neke pogodnosti koliko su mi potrebne i ne zloupotrebljavam ih”, priča kroz osmijeh Radonjić.

Pored toga što je šampion iz humanosti, za Radonjića možemo reći da je i prvak u obradi drveta.

“Po zanimanju sam stolar, i ne bih sam sebe da hvalim, ali kažu da znam svoj posao. Zanat sam ispekao u prnjavorskom ‘Kvalitetu’, ali sam izbrusio znanje u Splitu. Radio sam makete brodova i jedrilica sa djecom i tokom mog vojnog roka učestvovao sam i na raznim takmičenjima. Pri kraju služenja vojnog roka iz jahting kluba ‘Labud’ pozvali su me da radim sa njima, a gradili su jedrilice, jahte i glisere do dvadesetak metara. Zamolili su me da ostanem kod njih i tu sam nastavio da radim i popravljam razne jahte. Volim kada radim bilo šta, da to radim srcem i da bude kako treba”, objašnjava Radonjić.

Kako kaže, kroz rad na jedrilicama i jahtama upoznao je mnoge glumce, kao što su Orson Vels, Pavle Vuisić, Beba Lončar.

“Sniman je dio nekog gusarskog filma, mislim da je to bilo 1978. godine. Trebalo je nešto preurediti na jahti ‘Saracen’, bilo je komplikovano, a po preporuci Splićana, angažovali su mene. Znali su da nema toga što ne mogu uraditi kada je obrada drveta u pitanju, kao i da volim izazove. Žao mi je samo što mi nije ostala fotografija tog susreta sa Velsom. Nismo nešto mogli razgovarati, pošto ja ne znam engleski, ali smo se upoznali i pratio je sa zanimanjem moj rad i obradu”, prisjeća se Radonjić i dodaje da često osjeća nostalgiju za Splitom i radom na brodovima.

“Čujem se ponekad s prijateljima koji još žive tamo, ali nemam baš kontakt sa Crvenim krstom i dobrovoljnim davaocima krvi u Splitu. Pogubljeni su ti kontakti, brojevi telefona, zub vremena učinio je svoje. Ipak, ako ne na brodovima, imao sam priliku da u stolarskoj radionici u Prnjavoru radim mnogobrojne unikate od drveta, od ikonostasa do raznog namještaja”, priča Rade, koji je i predsjednik prnjavorskog SUBNOR-a.

“Ako zaboravimo te ljude iz Prvog i Drugog svjetskog rata, zaboravićemo i ove iz posljednjeg. Svi su ti ljudi u datom mometu dali svoje živote za nešto u čemu mi danas uživamo”, kaže Rade i poziva mlade da budu humani.

“Moj prijedlog mladima je da se odazovu akcijama koje organizuje Crveni krst u njihovim loklanim zajednicama. Nemojte da se plašite, jer nema ljepšeg osjećaja od onog da ste nekome spasili život. Dao sam krv preko stotinu puta i nikada nisam imao problema, a benefiti su i što vam testiraju krv i znate kakvo je vaše zdravlje”, zaključio je Radonjić.