Sagrađen 1896. godine: Hram u Kobašu posjeduje jedan od ljepših ikonostasa u banjalučkoj eparhiji FOTO

01.05.2023. | 10:17

Pravoslavni hram u Kobašu kod Srpca, posvećen prazniku Rođenja Presvete Bogorodice, koji je sagrađen 1896. godine posjeduje jedan od ljepših ikonostasa u banjalučkoj eparhiji i djelo je čuvenog ikonopisca Luke Aleksejevića iz Novog Sada, čiji se crkveni inventar čuva u kulturnim i drugim ustanovama kao nacionalno blago.

Protonamjesnik Slaviša Topić, starješina hrama, rekao je da je ikonostas, prema zapisu na krstu, završen 1901. godine, a hram je godinu dana kasnije osveštao mitropolit novoosnovane Banjalučke mitropolije Evgenije.

“Ikone su oslikane modernim tehnikama slikarstva u tom vremenu, kada je pravljen otklon od klasičnog baroka, uz primjetan uticaj ruske ikonografije i sve prisutniju pojavu realizma. Oko svake ikone, posebno bih po ljepoti izdvojio Dveri, nalaze se duborezi koji su dali lijep pečat cijelom ikonostasu. Može se uočiti i da su nekada drvenicu ikonostasa oblagali tanki listići pozlate, ali je vrijeme učinilo svoje tako da se sada slabo mogu vidjeti”, ispričao je sveštenik Topić.

On je naveo da je ikonostas nastao u tvornici Luke Aleksejevića, koji je bio jedan od glavnih proizvođača crkvenog inventara tog vremena u Novom Sadu, kao jednom od tadašnjih centara izrade ikonostasa.

Mnoge crkve tog vremena bile su ukrašene njegovim ikonostasima, a za rad ga je nagradio i crnogorski kralj Nikola Prvi Petrović NJegoš.

“Veliki broj ikonostasa je uništen, naročito tokom Drugog svjetskog rata, ali ima ga još jedna crkva u Novom Sadu, kao i manja mjesta po Vojvodini. U Muzeju grada Novog Sada čuva se ikona Vaskrsenja Hristovog iz njegove radionice, dok se kod nas nalazi kompletan ikonostas s raznim ukrasima koji su i dalje sačuvani, što dovoljno govori o njegovom značaju i vrijednosti”, naglasio je Topić.

Kobaška parohija osnovana je 1882. godine, a prije toga pripadala je pečenegovačkoj parohiji, koja se nedugo nakon toga ugasila i ušla u sastav parohije u Palačkovcima u opštini Prnjavor.

Iz zapisa koji su sačuvani vidi se da je u Kobašu svojevremeno bila izgrađena drvena bogomolja nakon čega je na njenom mjestu započelo zidanje crkve.

Prema riječima protonamjesnika Topića, sveštenici su se tu često mijenjali, od Stojana Ivanovića preko Jovana Špirića koji je najviše bio uključen u izgradnju crkve, ali nije dočekao njen završetak i upokojio se sedam dana prije osveštanja.

“U tom periodu kao kobaške sveštenike vidimo i Milorada Jelića, Teodora Petkovića i Lazara Ožegovića za čijeg je službovanja nabavljen dio inventara za hram, poput Jevanđelja, oktoiha, apostola, trebnika, služevnika i svega drugog što je potrebno za bogosluženje”, naveo je Topić.

On je dodao da su se crkvene matice uredno vodile od 1882. do 1944. godine kada su ustaše zapalile usred hrama i uništile sve ono što se nalazilo u crkvenom arhivu.

“Nije ostalo gotovo ništa, osim jednog zbornika, bogoslužbene knjige koja je djelimično spaljena, ali je natpis na njoj ostao sačuvan. Pridario ju je Jovan Lazarević iz Korova, a kupio je u Novom Sadu oko 1901. godine. Osim nje ostala su još i dva oktoiha i apostol”, poručio je Topić.

Prilikom povlačenja prema zapadu kroz ove krajeve su 1945. godine prolazili pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini iz Crne Gore, zajedno s velikim brojem naroda i sveštenstva. Oni su posjetili hram u Kobašu, ostavili nekoliko zapisa i dosta potpisa, a neki su dali i novčane priloge od 100 do 500 dinara.

Kobaš je oduvijek bio poznat kao multietnička zajednica i, kako kaže sveštenik Topić, narod je u ovim krajevima uvijek živio svoj život i borio se da nađe mjesto pod suncem.

“Ovdje postoji duža tradicija zajedničkog života. Kobaš nije mlado mjesto, dugo je naseljeno i u davnim vremenima su se tu susretali pravoslavlje i rimokatolicizam, a kasnije u 16. vijeku pojavljuje se islam. Kobaš je među posljednjim mjestima u ovom dijelu Balkana koje je palo pod Turke, negdje oko 1536. godine. Vijekovi zajedničkog života učinili su svoje da ljudi znaju da žive zajedno”, istakao je Topić.

On kaže da je sveštenik Lazar Ožegović, koji je službovao u Kobašu od 1898. do 1899. godine, po odlasku na parohijsku službu u Hašane kod Krupe na Uni, bio sveštenik koji je najvjerovatnije krstio čuvenog pisca Branka Ćopića.

“Pošto ga je baka Milica nosila u crkvu da ga krsti, kada je imao svega 15 dana, zaboravila je kako mu treba dati ime. U razgovoru sa sveštenikom zaključili su da mu je trebalo dati ime po nekom od pisaca, pa je sveštenik Lazar prvo pitao da nije Đura, po Đuri Jakšiću, a onda se sjetio da bi to mogao biti Branko po Branku Radičeviću. Tako je naš veliki pjesnik ponio ime Branko, zahvaljujući svešteniku koji je nekada službovao u Kobašu”, zaključio je Topić.