Razrednik ga pamti po dobrom i “Glavi ludoj”: Patrijarh Porfirije bio odlikaš, ali ne i štreber

Patrijarh Porfirije, još dok je bio đak i samo Prvoslav Perić, redao je sve petice, o čemu svjedoči i izvod iz njegove knjižice poslije završenog prvog razreda srednje škole.

Razredni starješina ga pamti samo po dobrom, ali i “Glavi ludoj”, koju mu je pustio.

Te 1976. godine, kada je upisao srednju školu “22. oktobar” u Žablju, što je tada bilo usmjereno obrazovanje i praktično deveti razred, poslije koga je završio i deseti, a onda otišao na još dvije godine u Gimnaziju “Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Sadu, Prle, kako ga svi zovu, bio je vrlo aktivan momak, koji je volio igranke, ali i da ide školu.

Učio je ruski jezik, imao, naravno, i osnove marksizma i socijalističkog samoupravljanja, kao i ekonomsku geografiju među 13 predmeta. Milivoj Ilijin, razredni starješina, koji mu je predavao matematiku, kaže da je Prle bio predsjednik odjeljenjske zajednice, dobar u svemu.

“Nije bio štreber, bio je pažljiv, slušao na času, ali je volio i da se našali. Sjećam se posljednjeg dana desetog razreda, kad su se raspuštali. Dolazim ja sa svjedočanstvima, a svi oni u učionici manje-više na svojim mjestima. A Prle pušta ploču i pjesmu Zdravka Čolića “Glavo luda”. Kažem mu: “Je li to zbog mene?”, a on će meni: “Ne, ne, nije”, i svi prasnuše u smijeh”, priča profesor Ilijin.

Miodrag Janjoš, direktor škole “22. oktobar” u Žablju, kaže da je Porfirija upoznao kada je postao direktor i da im se uvijek nađe: “Za šta god smo mu se obratili da nas posavjetuje, za otvaranje novih profila, vjersku nastavu, uvijek nam se nađe. Dolazio je i na naše svetkovine.”

Branislav Mijatović iz Žablja, koji je ta dva razreda bio s Perićem, kaže da se Prleta sjeća kao izuzetno mršavog i dobrog druga.

“Bio je previše pametniji od svih nas, ali nikoga nije omalovažavao. Okrene se na času i priča s nekim đakom, a profesor vikne da ponovi šta je on upravo ispričao, misleći da ništa neće znati. Međutim, Prle ponovi sve od A do Š. Tada uopšte nije izgledalo da će u monahe. Kao i mi mangupi, u pubertetu, volio je druženje, igranke i žive svirke”, priča Mijatović i dodaje: “Jednom nam je iznenada rekao: ‘E, idem na teologiju’, ali mu niko nije vjerovao.”

“Nikada nas nije zaboravio. Kad mi se rodila kćerka, htio je da mi bude kum, tu u Kovilju. Ali kad je bilo krštenje, morao je u Ukrajinu, pa nam se nije dalo”, ističe Mijatović, piše Blic.

Ostavite komentar: